14
petak
rujan
2018
Apartmanizacija i prolaznost vremena
Ležim sa malcem u krevetu i dok čekam da on zaspe svakakve ideje prolaze kroz glavu..a naravno tu su i moje svakodnevne brige. Pomislim kako je već kraj turizmu za ovu godinu, ono, kao da smo jučer komentirali kako stiže ta prokleta sezona, da je zima prošla, a da se nismo ni okrenuli. No eto, prošlo je i ovo ljeto, a ista stvar se dogodila kao i kod zimskog perioda - jednostavno nismo stigli niti pogledati iza sebe.
A zašto je tome tako? Pa, zapravo je to vrlo jednostavno za odgovoriti. U ovoj našoj državi jednostavno moraš naći način za preživljavanje. Pa tako i mi mali iznajmljivači. Uz stalne poslove razapinjemo se oko 2, 3 sobice koje nam eto daju koliki toliki prihod. Jer, konkurencija je sve veća i veća pa jednostavno u našem malom kraju moraš privući gosta..a tu je veliki faktor spuštanje cijena. Da se razumijemo, opet se nešto uspije zaraditi..kolko - toliko, dosta je. Ne treba biti predator pa očekivati milijune. No kad sve zbrojim i oduzmem, nije to toliko ni vrijedno naših leđa i odricanja..s obzirom koliko država ubire sebi. Ono, isti porez plaćamo na više načina i tako. Ostane običnom čovjeku možda 40% od sveukupne zarade, a ako matematički izračunaš da daješ sobu po 200,300 kuna i dok poplaćaš paušalnu, proviziju pa porez na proviziju..a imaš i tipa u fini koji ti kao mora izračunati taj porez na proviziju...Bože moj, kako bi to bilo da se i njemu ne mora platiti?...kao da ne znamo izračunati 25% od neke cifre i uplatiti taj je*eni porez na tu proviziju...To vam je isto kao što plaćamo naše drage autoceste!! Znate, plaćamo PDV za cestarinu dok recimo točimo gorivo...pa onda, kad idemo na tehnički s autom...pa kad radimo osiguranje..i naravno, pa treba i platiti taj autoput kad se priključimo na njega. Kod nas nema džabe, štoviše, plaćamo mi taj PDV gospodski...ali ajde, ima se para pa se može. Ili ne?
No, da se vratim na pitanje. Zašto nam vrijeme tako brzo leti? Zašto nitko nema vremena ni za koga? Novac. Svi se bore za taj novac. Bože moj, moramo nekako preživjeti. A jedini način je rad. Naravno, rad je ono što se cijeni. No, je li sve toga toliko vrijedno da sve vrijeme ovoga svijeta provedemo rintajući? Nikad mi nećemo imati dovoljno. Što veća ponuda, veća je i potražnja, zar ne? Znači, što više novca donesemo u kuću, više će naše ljudske potrebe i zahtijevati. Pa se onda on brzo i potroši. I, opet nemaš.
Promatram baš suprugove roditelje. Kakvi su to veseljaci. Inače jako društveni ljudi, komični, možeš s njima kako hoćeš. Uvijek su negdje..do unazad par godina. Kada su počeli s apartmanizacijom. Nema se tu više vremena za ništa. Ni ručak se ljeti ne kuha. Ona kakva je, vanserijski uredna žena, ne dopušta da išta bude površinski odrađeno. I stvarno, svaka joj čast. No, da su ti u zadnjih 5-6 godina jedina destinacija koju posjećuješ mama i sestra? Zar se ta potreba za druženjem tako lako izgubi? Zar se jedvo ikako uspije izdvojiti vremena za otići frizeru? Susjedstvo se vidi jednom u 3 tjedna...onako, u prolazu..ajde, bar je zima tu. Ali i to se pomalo sve gubi... Znate, već nekoliko godina obiteljski prijatelji se ne viđaju redovito pa tako i svaku zimu, druženja je sve manje. Jednostavno, vrijeme čini svoje. Udaljavanje jednih od drugih je, izgleda, prirodni proces...jer kroz cijelu sezonu, kojoj jedva dočekaš kraja, sanjaš o svome mir u svome ćošku.
Ne treba ti više nitko. Nažalost.
Eto kud nam vrijeme ode. Na što nam se život svodi. Malo je onih koji mogu uživati u svome imanju bez puno muke. Ali većini je ipak drugačije zapisano.
Ostarit ćemo bez sjećanja na mlade dane. A stare nas ionako neće nitko gledati..niti doživljavati...niti ćemo biti sposobni za druženje sa svojim "obiteljskim prijateljima". Jer će se to društvo potpuno istopiti.
Zato, kad Vam se nekud ide, ne razmišljajte, stvari u ruke i gas. Kad Vam se jede nešto drugo, gas. Kad Vas uhvati želja za prirodom, sportom, adrenalinom, putovanjem, filmom, NE RAZMIŠLJAJTE, samo gas.
Nitko ovo vrijeme ne može vratiti.
Pa ni mi.
komentiraj (0) * ispiši * #
13
četvrtak
rujan
2018
Prvi dan vrtića
Tokom druge trudnoće dvoumila sam se da li da upišem starijeg klinca u vrtić ili ne. Trajala je ta dilema neko vrijeme no onda sam došla do zaključka da je ipak bolje odgoditi taj upis još na neko vrijeme. Zašto? Čim mi je kroz glavu proletjela pomisao o virozama, zarazama te (ne daj Bože) nekakvim opasnijim virusima, shvatila sam da ne želim riskirati zdravlje novorođene bebe.
A i onaj viječiti osjećaj krivnje; što ako malac pomisli da mama ima novu zanimaciju? Što će biti ako vidi da je mama stalno uz bebu pa njega šaljem kod nekakvih nepoznatih teta da bude s njima? A pak ako pomisli da ga više ne želim? Da, to su te lude brige nas mama koje će nas pojesti...
Zapravo, na početku mi je bilo najbitnije da dobro prihvati tog svog malog brata u što sam, iskreno, jako sumnjala; prvi sin, prvi unuk, prvi praunuk..i da ne nabrajam dalje - sva pažnja je od samoga početka usmjerena samo na njega. I, što očekivati? Kako će trogodišnjak reagirati na to, da će svu tu "pažnju", morati dijeliti s još jednim popišankom?
Aliiii....na moje iznenađenje, Jakov nas je sve oduševio. Dan kad su pokupili mlađeg sina i mene, Jakov je inzistirao da sjedi kraj svoga brace u autu. Došavši kući, na prvi bracin plač, Jakić je odmah stavio kraj njega svoj najnoviji traktor (da se razumijemo, novi traktori se ne dijele tako lako). Svaki dan mi je pomagao donosivši mi pelene i maramice. A u daljnim danima, kad god je čuo da malac plače u trku je govorio: "Mamaaaa, beba plače...treba svoju mamu!"...znači ODUŠEVLJENJE!!!...
No onda je jedan period malo...hmmm...ajmi reći blago poludio. Sve pet prema bebi, ali prema suprugu i meni??? Blaga katastrofa..Na svako naše upozorenje, opominjanje, savjetovanje, ljutnju ili molbu...smijeh! Svaka reakcija mu je bila smijeh!!! Naravno da mi je prvo pitanje u glavi bilo: "Jesam li ga zapostavila pa tako reagira? Možda nisam primjetila da mu ne dajem dovoljno pažnje... Vjerojatno je to zakašnjela reakcija na buraza...da, to je to!". I s vremenom je smijeh stao, ali Jakov je sve više i više divljao da ja više nisam znala što ću..i tu mi je samo prošla misao: "Ili uvodim metodu šibe ili ga upisujem u vrtić jer mi očito treba pomoć u odgoju ovog kripuštola". Isti tren sam dignula slušalicu : "Halo, dobar dan..znam da upisi počinju sad u devetom mjesecu pa eto imam jednog zainteresiranog klinca. Ma dajte, još samo jedno mjesto prazno? Super, upišite ga. Na koliki sati ga upisujem? Ma...ono najduže. Da, da, sa spavanjem. Može, svakako dolazim sutra. Vidimo se."
I, to je bilo to. Jakov upisan u vrtić.
Idući ponedjeljak, 03.09., polazak. Buđenje ujutro u 07:30. KATASTROFA. Ne može se ta spavalica razbuditi "ranom zorom". Znači, muke su već počele. Uh, uh, što me tek čeka? A ništa, uskoro ćemo saznati.
Naravno, na vrtić sam ga unaprijed pripremila i on je skroz bio za.
Prvi dan, super. To vam je tek ono privikavanje, bezveze, sijedim uz njega, bez odvajanja.
Drugi dan. Dođemo u vrtić i teta kaže : "Čujte mama, bilo bi dobro da se malo maknete danas. On ima skoro 3,5 godine. Veliki je on dečko". A ništa, pomislim u sebi, valjda znaju kako to ide. Idemo probati. Otišla sam kući i za dva sata sam se vratila. Te krokodilske oči pune suze. Kako ćemo mi to izdržati? Imala sam osjećaj da ga ostavljam na cijedilu. No, moramo biti uporni.
Treći dan. Plač od kuće do vrtića. Nabrajao je sve moguće. : "Mama, sutra ću ići u vrtić. Mama, neću prati zube, sutra ću u vrtić. Mama, ti ćeš biti sa mnom, jel da? Mama, nemoj ići." I tako u krug. Dođemo u vrtić i teta odmah kaže da danas ostane na ručku. Jer ono, neka odmah to ide skroz kako treba, inače, dajemo mu na prostoru. Čovječe, jedva se je odlijepio od mene. Kao mali čičak. Suze su curile iz njegovih kestenjastih očiju. A i ja sam istrčala uplakana. UŽAS!!!!
Četvrti dan. Plač od buđenja do vrtića. Čak i ucjene: "Mama, kada ti budeš mala, ja ću tebe ostaviti u vrtiću".
Dođemo u vrtić, a on je od muke sklopio rukice i molio me da ga vodim kući: "Molim te, molim te, molim te mama, budi kraj mene. Nemoj me ostaviti. Tu budi. Vodi me kući." Teta pita: "Hoće spavati danas?", a ja sam žustro odgovorila: "Ovaj tjedan, nikako." Proletjela sam kroz vrtić jer ni sama nisam mogla zaustaviti suze. Nisam mogla gledati to žalosno stvorenje...srce mi se kidalo na svaku njegovu riječ...opet su se svakakve misli počele pojavljivati u glavi...već sam pomislila da nećemo izdržati.
Peti dan. Mali uleti u vrtić, ode k teti, ne vidi me uopće. Oke, gdje je ono dijete što je toliko jecalo da sam mislila da će umrijeti od tuge? A dobro, ništa, idem kući.
Navečer u krevetu, prvo pitanje je bilo, da li smije sutra ići u vrtić. Jooooj, a sutra subota. Eto, baš kad mu se svidio, ne može ići. Do ponedjeljka će se ohladiti pa će opet biti isto, pomislila sam.
I tako, dođe ponedjeljak, mali opet uleti u vrtić, bez pozdrava.
Dođe utorak, malac trči do vrtića, dovikujući: "Mama, ajde kući"....Molim??
Srijeda, trk k novom prijatelju.
Četvrtak, priča u autu kako ga je jučer teta psovala jer je budio neko dijete.
"Bože", pomislila sam; "što se dešava? ".
Moj Jakov je oduševljen novom okolinom. Od onolikog plača, vike, dreke, moljenja...malac je sretan. Ali skroz. A da ne govorim koji se obrat desio kod kuće. Što god da kažem, on sluša. Bez ikakvih odgoda ili ljutnje. To dijete napokon sluša. Naravno, ima tu i kompromisa sa njegove strane, ali barem...nema trzavica, nervoze, ljutnje. Slažemo se kao veliki.
Zapravo, najsretnija sam ja. Jer, neprocijenjivo je to kada jednim potezom napraviš veliku stvar - BAR ZA JEDNU MAMU, koja bi napravila sve na svijetu za svoju malu radost.
Moja mala radost. 
komentiraj (0) * ispiši * #
