Prvi dan vrtića

Tokom druge trudnoće dvoumila sam se da li da upišem starijeg klinca u vrtić ili ne. Trajala je ta dilema neko vrijeme no onda sam došla do zaključka da je ipak bolje odgoditi taj upis još na neko vrijeme. Zašto? Čim mi je kroz glavu proletjela pomisao o virozama, zarazama te (ne daj Bože) nekakvim opasnijim virusima, shvatila sam da ne želim riskirati zdravlje novorođene bebe.
A i onaj viječiti osjećaj krivnje; što ako malac pomisli da mama ima novu zanimaciju? Što će biti ako vidi da je mama stalno uz bebu pa njega šaljem kod nekakvih nepoznatih teta da bude s njima? A pak ako pomisli da ga više ne želim? Da, to su te lude brige nas mama koje će nas pojesti...

Zapravo, na početku mi je bilo najbitnije da dobro prihvati tog svog malog brata u što sam, iskreno, jako sumnjala; prvi sin, prvi unuk, prvi praunuk..i da ne nabrajam dalje - sva pažnja je od samoga početka usmjerena samo na njega. I, što očekivati? Kako će trogodišnjak reagirati na to, da će svu tu "pažnju", morati dijeliti s još jednim popišankom?
Aliiii....na moje iznenađenje, Jakov nas je sve oduševio. Dan kad su pokupili mlađeg sina i mene, Jakov je inzistirao da sjedi kraj svoga brace u autu. Došavši kući, na prvi bracin plač, Jakić je odmah stavio kraj njega svoj najnoviji traktor (da se razumijemo, novi traktori se ne dijele tako lako). Svaki dan mi je pomagao donosivši mi pelene i maramice. A u daljnim danima, kad god je čuo da malac plače u trku je govorio: "Mamaaaa, beba plače...treba svoju mamu!"...znači ODUŠEVLJENJE!!!...

No onda je jedan period malo...hmmm...ajmi reći blago poludio. Sve pet prema bebi, ali prema suprugu i meni??? Blaga katastrofa..Na svako naše upozorenje, opominjanje, savjetovanje, ljutnju ili molbu...smijeh! Svaka reakcija mu je bila smijeh!!! Naravno da mi je prvo pitanje u glavi bilo: "Jesam li ga zapostavila pa tako reagira? Možda nisam primjetila da mu ne dajem dovoljno pažnje... Vjerojatno je to zakašnjela reakcija na buraza...da, to je to!". I s vremenom je smijeh stao, ali Jakov je sve više i više divljao da ja više nisam znala što ću..i tu mi je samo prošla misao: "Ili uvodim metodu šibe ili ga upisujem u vrtić jer mi očito treba pomoć u odgoju ovog kripuštola". Isti tren sam dignula slušalicu : "Halo, dobar dan..znam da upisi počinju sad u devetom mjesecu pa eto imam jednog zainteresiranog klinca. Ma dajte, još samo jedno mjesto prazno? Super, upišite ga. Na koliki sati ga upisujem? Ma...ono najduže. Da, da, sa spavanjem. Može, svakako dolazim sutra. Vidimo se."
I, to je bilo to. Jakov upisan u vrtić.

Idući ponedjeljak, 03.09., polazak. Buđenje ujutro u 07:30. KATASTROFA. Ne može se ta spavalica razbuditi "ranom zorom". Znači, muke su već počele. Uh, uh, što me tek čeka? A ništa, uskoro ćemo saznati.
Naravno, na vrtić sam ga unaprijed pripremila i on je skroz bio za.
Prvi dan, super. To vam je tek ono privikavanje, bezveze, sijedim uz njega, bez odvajanja.
Drugi dan. Dođemo u vrtić i teta kaže : "Čujte mama, bilo bi dobro da se malo maknete danas. On ima skoro 3,5 godine. Veliki je on dečko". A ništa, pomislim u sebi, valjda znaju kako to ide. Idemo probati. Otišla sam kući i za dva sata sam se vratila. Te krokodilske oči pune suze. Kako ćemo mi to izdržati? Imala sam osjećaj da ga ostavljam na cijedilu. No, moramo biti uporni.
Treći dan. Plač od kuće do vrtića. Nabrajao je sve moguće. : "Mama, sutra ću ići u vrtić. Mama, neću prati zube, sutra ću u vrtić. Mama, ti ćeš biti sa mnom, jel da? Mama, nemoj ići." I tako u krug. Dođemo u vrtić i teta odmah kaže da danas ostane na ručku. Jer ono, neka odmah to ide skroz kako treba, inače, dajemo mu na prostoru. Čovječe, jedva se je odlijepio od mene. Kao mali čičak. Suze su curile iz njegovih kestenjastih očiju. A i ja sam istrčala uplakana. UŽAS!!!!
Četvrti dan. Plač od buđenja do vrtića. Čak i ucjene: "Mama, kada ti budeš mala, ja ću tebe ostaviti u vrtiću".
Dođemo u vrtić, a on je od muke sklopio rukice i molio me da ga vodim kući: "Molim te, molim te, molim te mama, budi kraj mene. Nemoj me ostaviti. Tu budi. Vodi me kući." Teta pita: "Hoće spavati danas?", a ja sam žustro odgovorila: "Ovaj tjedan, nikako." Proletjela sam kroz vrtić jer ni sama nisam mogla zaustaviti suze. Nisam mogla gledati to žalosno stvorenje...srce mi se kidalo na svaku njegovu riječ...opet su se svakakve misli počele pojavljivati u glavi...već sam pomislila da nećemo izdržati.
Peti dan. Mali uleti u vrtić, ode k teti, ne vidi me uopće. Oke, gdje je ono dijete što je toliko jecalo da sam mislila da će umrijeti od tuge? A dobro, ništa, idem kući.
Navečer u krevetu, prvo pitanje je bilo, da li smije sutra ići u vrtić. Jooooj, a sutra subota. Eto, baš kad mu se svidio, ne može ići. Do ponedjeljka će se ohladiti pa će opet biti isto, pomislila sam.
I tako, dođe ponedjeljak, mali opet uleti u vrtić, bez pozdrava.
Dođe utorak, malac trči do vrtića, dovikujući: "Mama, ajde kući"....Molim??
Srijeda, trk k novom prijatelju.
Četvrtak, priča u autu kako ga je jučer teta psovala jer je budio neko dijete.
"Bože", pomislila sam; "što se dešava? ".

Moj Jakov je oduševljen novom okolinom. Od onolikog plača, vike, dreke, moljenja...malac je sretan. Ali skroz. A da ne govorim koji se obrat desio kod kuće. Što god da kažem, on sluša. Bez ikakvih odgoda ili ljutnje. To dijete napokon sluša. Naravno, ima tu i kompromisa sa njegove strane, ali barem...nema trzavica, nervoze, ljutnje. Slažemo se kao veliki.
Zapravo, najsretnija sam ja. Jer, neprocijenjivo je to kada jednim potezom napraviš veliku stvar - BAR ZA JEDNU MAMU, koja bi napravila sve na svijetu za svoju malu radost.

Moja mala radost.