Apartmanizacija i prolaznost vremena

Ležim sa malcem u krevetu i dok čekam da on zaspe svakakve ideje prolaze kroz glavu..a naravno tu su i moje svakodnevne brige. Pomislim kako je već kraj turizmu za ovu godinu, ono, kao da smo jučer komentirali kako stiže ta prokleta sezona, da je zima prošla, a da se nismo ni okrenuli. No eto, prošlo je i ovo ljeto, a ista stvar se dogodila kao i kod zimskog perioda - jednostavno nismo stigli niti pogledati iza sebe.

A zašto je tome tako? Pa, zapravo je to vrlo jednostavno za odgovoriti. U ovoj našoj državi jednostavno moraš naći način za preživljavanje. Pa tako i mi mali iznajmljivači. Uz stalne poslove razapinjemo se oko 2, 3 sobice koje nam eto daju koliki toliki prihod. Jer, konkurencija je sve veća i veća pa jednostavno u našem malom kraju moraš privući gosta..a tu je veliki faktor spuštanje cijena. Da se razumijemo, opet se nešto uspije zaraditi..kolko - toliko, dosta je. Ne treba biti predator pa očekivati milijune. No kad sve zbrojim i oduzmem, nije to toliko ni vrijedno naših leđa i odricanja..s obzirom koliko država ubire sebi. Ono, isti porez plaćamo na više načina i tako. Ostane običnom čovjeku možda 40% od sveukupne zarade, a ako matematički izračunaš da daješ sobu po 200,300 kuna i dok poplaćaš paušalnu, proviziju pa porez na proviziju..a imaš i tipa u fini koji ti kao mora izračunati taj porez na proviziju...Bože moj, kako bi to bilo da se i njemu ne mora platiti?...kao da ne znamo izračunati 25% od neke cifre i uplatiti taj je*eni porez na tu proviziju...To vam je isto kao što plaćamo naše drage autoceste!! Znate, plaćamo PDV za cestarinu dok recimo točimo gorivo...pa onda, kad idemo na tehnički s autom...pa kad radimo osiguranje..i naravno, pa treba i platiti taj autoput kad se priključimo na njega. Kod nas nema džabe, štoviše, plaćamo mi taj PDV gospodski...ali ajde, ima se para pa se može. Ili ne?

No, da se vratim na pitanje. Zašto nam vrijeme tako brzo leti? Zašto nitko nema vremena ni za koga? Novac. Svi se bore za taj novac. Bože moj, moramo nekako preživjeti. A jedini način je rad. Naravno, rad je ono što se cijeni. No, je li sve toga toliko vrijedno da sve vrijeme ovoga svijeta provedemo rintajući? Nikad mi nećemo imati dovoljno. Što veća ponuda, veća je i potražnja, zar ne? Znači, što više novca donesemo u kuću, više će naše ljudske potrebe i zahtijevati. Pa se onda on brzo i potroši. I, opet nemaš.
Promatram baš suprugove roditelje. Kakvi su to veseljaci. Inače jako društveni ljudi, komični, možeš s njima kako hoćeš. Uvijek su negdje..do unazad par godina. Kada su počeli s apartmanizacijom. Nema se tu više vremena za ništa. Ni ručak se ljeti ne kuha. Ona kakva je, vanserijski uredna žena, ne dopušta da išta bude površinski odrađeno. I stvarno, svaka joj čast. No, da su ti u zadnjih 5-6 godina jedina destinacija koju posjećuješ mama i sestra? Zar se ta potreba za druženjem tako lako izgubi? Zar se jedvo ikako uspije izdvojiti vremena za otići frizeru? Susjedstvo se vidi jednom u 3 tjedna...onako, u prolazu..ajde, bar je zima tu. Ali i to se pomalo sve gubi... Znate, već nekoliko godina obiteljski prijatelji se ne viđaju redovito pa tako i svaku zimu, druženja je sve manje. Jednostavno, vrijeme čini svoje. Udaljavanje jednih od drugih je, izgleda, prirodni proces...jer kroz cijelu sezonu, kojoj jedva dočekaš kraja, sanjaš o svome mir u svome ćošku.
Ne treba ti više nitko. Nažalost.

Eto kud nam vrijeme ode. Na što nam se život svodi. Malo je onih koji mogu uživati u svome imanju bez puno muke. Ali većini je ipak drugačije zapisano.
Ostarit ćemo bez sjećanja na mlade dane. A stare nas ionako neće nitko gledati..niti doživljavati...niti ćemo biti sposobni za druženje sa svojim "obiteljskim prijateljima". Jer će se to društvo potpuno istopiti.

Zato, kad Vam se nekud ide, ne razmišljajte, stvari u ruke i gas. Kad Vam se jede nešto drugo, gas. Kad Vas uhvati želja za prirodom, sportom, adrenalinom, putovanjem, filmom, NE RAZMIŠLJAJTE, samo gas.
Nitko ovo vrijeme ne može vratiti.
Pa ni mi.