Padova je grad koji je relativno nezagađen grafitima... ili barem bezveznim škrabotinama po zidovima. Ne osjeća se ta neka zapuštenost prostora kao kod nas.
Tu i tamo nađe se nešto... i po zidovima i po prostorima što može "zaplijeniti" pažnju.
Malo humora...
Malo tjelovježbe...
Malo putokaza "K rektoru"... poput prijetećeg srednjoškolskog "slanja k direktoru" na porciju ukora.
A i talijanski-pompozne objave lokalne političke supkulture.
Imaju oni i svojega Marka Markovića... ili bolje rečeno, Bogdana Bogdanovića.
Ali sve u svemu, Padova mi ima, unatoč ili baš zbog svog viđenog tamo,
onu neku mirnoću i spokoj.
[Padova - travanj 2019.]
Time sam do daljnjega ispucao svoju želju za Padovom, a onima kojima fali malo, malo više "konkretnije" padovanske "supstance", nudim linkove na moja dva kratka posta o njoj otprije dvije godine: Padova 2008/2011. #1 Padova 2008/2011. #2