Cazin me, iako se smatra središnjim mjestom cijele jedne Krajine, one Cazinske, nije pretjerano oduševio. Možda, dozvoljavam, nismo "napipali" njegov pravi dio... niti dušu.
Kako god, dobro se jelo.
Propadanje lokala nije samo bosanska stvarnost. Ima toga napretek i "u nas". Slušam sinoć na TV - u centru Zagreba, u Ilici i njena prva dva kilometra, "diči se" čak 76 napuštenih (i ujedno zapuštenih) lokala. Piši kući propalo!
A kad se propada, propada se, vidim, s ambasadorskim stilom.
Eto, čak ni "polovna roba" više nije na cijeni.
Zapravo, nisam siguran je l' se to mislilo na "Second Hand" ponudu ili pak o robi "ŽLJ"-kvalitete... No i tu je, čini se, već neko vrijeme "ključ u bravi"!
E zato (mi) je najpitoreskniji dio centralne cazinske "saobraćajnice" bio štand s odličnom ponudom sadnica, presadnica, cvijeća...
Odličan lajtmotiv uz parolu "Više cvijeća, manje smeća". Jer smeća, fakat, nije bilo.
Dobrostojeći "butici", međutim, nudili su nama sasvim nekonvencionalan izbor. One najluksuznije modele u izlogu nisam ni želio snimiti - nekako su mi previše odskakali od ostale, jednostavne "atmosfere".
U obilasku gradića nisam mogao ne primijetiti i relikt "jednog prošlog vremena" - dizel-agregat "ARAN", djelo vrle riječke tvornice "Torpedo" posvećeno liku i tadašnjem djelu druga Aleksandra Rankovića koji je, kasnije, izvisio kod Tita daleke 1966. godine.
Bila je to pouzdana "makina"...
Uz improvizirani teren za "igranje rata" - "paint-ball", na obronku nekog klizišta došlo mi je upitati se zar nekima nije (bilo) dovoljno rata (devedesetih)...?
I za kraj (Cazina), na njegovom Autobusnom kolodvoru uglavio se fast-food kiosk znakovitog naziva "Selma"... Onima koji ne poznaju opus "Bijelog dugmeta" to ništa ne znači, no mi ostali znamo da su ju, Selmu, zamolili da "putuje (na faku-ul-tet!)", ali da se "ne naginje kroz prozor".
E pa otputovasmo i mi dalje, bez naginjanja... I ostavismo tako "Selmu" na tom cazinskom kolodvoru, već neko vrijeme očigledno "mrtvu".
