Uređenje velikokladuškog turističkog kompleksa "Stari grad" počelo je "iz sredine", od restorana s prostranom terasom koja ne gleda baš prema Kladuši (kako pišu), nego prema pitomijim pejzažima njene okolice. Ugodno, relativno tiho... uz pozadinske tonove bosanskog melosa i senzibiliteta.
Iako se, u društvu, razglabalo o kontekstu naziva lokala "Mejdan", tek poslije vidjeh da taj prostor nazivaju "mehana", što me odmah asociralo na sadržaj tipično "muške" kavanske pjesme iz nekih drugih doba - "Na kraj sela čađava mehana".
Toj "muškoj" atribuciji je na nedalekoj kućici, uz klupske prostorije lokalnog moto-kluba, suprotstavljen i amaterski izrađen "ženski reljef"... vjerojatno kako ih, žene, tradicionalno (i praktički) doživljavaju tamošnji muškarci.
Kao "osnaženje" te muževnosti pa i nacionalnog ponosa, u nekom čudnom staklenom kavezu izložen je i već prašnjavi old-timer primjerak motocikla "(NSU)-Pretis".
Ovdje je on bio simbolom "oktana", dok ga nježniji spol i manji adrenalinci češće doživljavaju kao marku "ekspres-lonca", kojemu je postao sinonimom (pretis-lonac)... poput Kalodonta.