Kao dobra praksa u svim većim gradovima (pa i Budimpešti) pokazalo se korištenje voznih karata za n-dnevnu "neograničenu" vožnju sustavom njihovog javnog prijevoza... Doživljavamo to kao "hop-on & hop-off", mijenjenje vozila i smjerova kako nam se prohtije. Pri tome se odlično upoznaju i običaji grada, njegovih stanovnika, sustava...
Zabavno je. Pogotovo u "podzemnoj".
"Tehnika", dekoracije i koncept podzemnog prijevoza zanimljivo se razlikuju od grada do grada (i od stanice do stanice), no mene osim toga nekako najviše oduševljavaju ljudske interakcije u tom, nekima možda klaustrofobičnom prostoru.
Iako je teško nadmašiti Stockholm po maštovitosti "arhitekture" i opreme pojedinih stanica podzemne željeznice, neki se gradovi trude učiniti čekanje na stanicama "metroa" manje zamornim.
A danas, korištenjem dinamičkih digitalnih displeja, to animiranje / (reklamiranje) je dakako još intenzivnije.
Neka željeznička vozila u Budimpešti očito su ostala iz doba ruske dominacije u svim vidovima života... pa tako i u kompozicijama. Ali, "bez obzira na to", "nisam imao primjedaba" na brzinu, efikasnost i osjećaj sigurnosti u njihovoj "podzemnoj".
Zanimljivo mi je bilo pratiti njihove obavijesti koje su, ipak, u "podzemnoj" bile i na engleskom. Inače, hm, kako tako.
Dopalo mi se i usmjeravanje "preferiranog" protoka putnika diskretnim, čak svjetlećim strelicama na tlu. Ponegdje.
Kako dijelovi budipeštanske metro-mreže idu i ispod Dunava*, takve njihove stanice su ukopane toliko duboko pod zemlju da je doživljaj prolaska pristupnim tunelima s pokretnim stepenicama skoro ravan nekim poslovično raspojasanim aerodromskim interijerima.
_____
* Kao digresija, čini mi se da ni jedan bečki U-Bahn nema trasu s prolaskom ispod Dunava. Oni su sve takve linije "riješili" preko mostova!
Naslov fotke: "Bez riječi"
Postoji još jedna genijalna umotvorina u Budimpešti - metro koji je ukopan samo za jedan kat ispod prometnice. Ne znam zašto se i kod nas ne može izvesti sustav plitkog ukapanja koridora za "skoro-tramvajsku" liniju iznad koje, na stupovima, počiva standardan ulični / cestovni promet. Dakle na takvoj liniji nema niti pokretnih stepenica niti dugotrajnog presjedanja. Ulazak se, s ulice, čini... poput silaska u "javni zahod"... i gotovo. "Tko putuje, izvol'te u kolima!"
I... još jedna karakteristika BP-javnog prometa - na ulaznim hodnicima poslije automata za "štancanje" karata putnike dočekuju kontrolori koji slučajnim odabirom, vrlo vješto, kontroliraju valjanost karata skoro svih dolazećih. Taj postupak ovjekovječen je i na ovoj fotki.
Da se tamo baš ne šale s tim pokazuje i sastav "ekipe" koja nas je te nedjelje (na blagdan!) "iskontrolirala" čak i na prigradskoj zupčanoj tramvajskoj liniji, o kojoj je bilo riječi u prethodnom postu.