Kad čovjek planira neko svoje "putovanje za dušu... 'u nepoznato'..." nekoliko mjeseci unaprijed, onda je vrijeme koje će ga "tamo i tada" zadesiti čista lutrija.
Budimpešta 2005. bila je, onako, "mokra", ali 2012. baš prava "sunčana milina".
Na zamišljenoj liniji prema "Pionirskoj željeznici" u Buda-brdima našao se i Kálmán trg koji, kao i svi tramvajsko-autobusni terminali u gradovima ima neki svoj "praktični nered", s mnoštvom kioska kojekakvih namjena i muvingom pučanstva... poput primjerice zagrebačkog Črnomerca.
Trgom dominira Postapalota, "Palača pošte" koja je već odavno, zbog modernizacije i opadanja uloge "fizičke pošte" u našim životima, prerasla stvarne potrebe... te je u međuvremenu pretvorena unutarnjom rekonstrukcijom u poslovno prostor bankarskog (?) tipa...
[Svaka insinuacija sličnosti sa zagrebačkom poštom u Jurišićevoj ulici koju su isto gradili Mađari, potpuno je namjerna!]
Vrijeme nije bilo osobito toplo, čak je i poprilično puhalo, ali ne baš tako kako je svojom zimogroznošću odavala mlada dama na stanici. Od neprospavane subotnje noći?
Mi smo se pak "prtljali" s nabavkom "dnevnih karata" javnog transporta i mikro-orijentacijom u to (meni) - pred-GPS-ovsko doba i nažalost smo (iz)gubili neko vrijeme koje se kasnije pokazalo "kritičnim".
Do "Pionirske željeznice" trebalo je doći prigradskom linijom "zupčanog šinskog vozila" koje zbog strmine trase više nalikuje uspinjači nego tramvaju.
Zupčane "željeznice" za ovakve uvjete nisu rijetkost u svijetu, ali baš ovako, u još uvijek napučenoj gradskoj periferiji, mislim da predstavlje popriličnu "atrakciju".
Sada se više ne sjećam je li zbog "zupčanog pogona" tramvaj više galamio u vožnji, ali neosporno je da je nagib putničkog prostora ponegdje bio poput avionske kabine u uzlijetanju.
Zanimljivo, iako je bila nedjelja, "opaka" trojka kontrolora karata pohodila je i ovu "egzemplarnu" dionicu. No o tome će još biti riječi u jednom od sljedećih postova.
Vremenski smo ciljali polazak one ture Pionirske željeznice na kojoj je (samo dva puta dnevno (?)) operirala prava parna lokomotiva... poput ove na reklamnom plakatiću... ali smo, zbog prethodnih presjedanja i čekanja, na taj doživljaj zakasnili pet minuta.
Našu (dakle sljedeću po redu vožnje) kompoziciju vukla je standardna dizel-lokomotiva... pri tom mislim na standardnu uskotračnu, poprilično malenu lokomotivu.
"Otpremu" sa stanice obavila je djevojčica od desetak i nešto godina (pod nadzorom starijeg željezničara), a takva praksa je uspostavljena na većini poslova na trasi.
Cijeli taj šumovit kompleks u Buda-brdima prošaran je kojekakvim sadržajima rekreativnog tipa, a među inima tik uz prugu izgradili su i "adrenalinsku stazu" tarzanskog tipa, za one kojima je u svakodnevnici dosadno.
Na "ugibalištu" pruga na nekoj od postojećih stanica usred šume vidjeh da je u prometu i neka smiješna verzija šinobusa... Tko voli različitost, očito može birati.
Djeca... neću reći "pioniri" jer je (i) kod njih u devedesetima, u doba "kardinalnih preimenovanja", ta "Pionirska željeznica" dobila naziv "Dječja željeznica".. dakle djeca uz prugu, kako rekoh, obavljaju većinu poslova. Tako i ovaj mali skretničar, iako se nekako "mučio" s utegom skretnice, napokon ju je uspješno i odgovorno "prebacio".
Unutarnji prostor vagona zadržao je štih ranih pedesetih, kada je i kod nas, primjerice, uskotračni "Samoborček" imao kao sjedalice takve drvene klupe... a bogme ih je imao i tadašnji treći razred na standardnoj JDŽ željeznici.
Iako većim dijelom pruga prolazi kroz šumu, ipak se povremeno otvaraju ugodni (u svarnosti fotografski-nesnimljivi) vidici prema okolnim brežuljcima i velegradu u dolini.
Kako bi "doživljaj željeznice" bio potpun, pruga prolazi i kroz jedan potkovasti tunel da bi nakon otprilike jedanaest kilometara završila u budipeštanskom predgrađu... s rezidencijalnom zonom i nedalekom tramvajskom linijom za povratak u grad.
