Kada "prekasno" (popodne) stignem u neki novi grad, apetiti za razgledanjem su i dalje živahni, ali se mrak spušta prebrzo za stjecanje "big picture" pa se u toj večeri uglavnom nasumice "nabadaju" varijacije poznatih, "općih mjesta", navedenih u svakom itineraru. Da ih se "odradi"..., ne bi li "novi dan" donio nove, svježe, "neutabane" impresije.
Uglavnom, poslije "prizemljenja" balonom, u šetnji do Dunava kao nezaobilazne "noćne destinacije", "prizemljio me" i prilično poznat i začudno tolerirani prizor, jedan od mnogih, na noćnim ulicama centra Budimpešte. Beskućnici.
Sa zatvaranjem robnih kuća ili elitnijih dućana, na njihovim širokim ulazima, stubištima ili prostranim otiračima svoje mjesto zauzimaju beskućnici u svojim vrećama za spavanje. To im je do jutra krevet, zahod, pušiona...
Grad uz vodu prekriva plavičasta sumaglica i, kako to obično biva, tik prije ili za vrijeme "paljenja javne rasvjete", gradovi pokazuju svoje najzavodljivije "smoky eyes"!
Grupice turista migolje poznatim "turističkim koridorima" u potrazi za nekim novim kulinarskim iznenađenjima, a mi krenusmo i nekim drugačijim "barcode-zebrama" preko ulice... i rijeke.
Slijedi kratka budimpeštanska "digresija"...:
Sedam godina kasnije, u sličnoj predvečernjoj "situaciji" toliko je pljuštalo da sam prekršio pravilo odlaska u grad javnim prijevozom. Umjesto toga dođosmo do centra autom što je izazvalo "problem" parkiranja.
"Srećom", u nekoj od ulica Pešte u "standardnoj" klasičnoj višekatnici s početka 20. stoljeća nudio se parking na "stelažama". Ne znam kako su u stvarnosti oni to nazivali, ali auto sam trebao ufurati (presudoparkirati!) u neku vrstu lifta / platforme, a onda ga je "robot" na naš očigled odvukao "u nepoznato".
Cijela kuća je u unutrašnjosti bila golem sustav "polica" i tog nekog robotskog "viličara" koji je auto precizno uskladištio u jednu od niša.
U povratku auta "s parkiranja", sat-dva kasnije, nastupio je mali problem jer su komande / tipke / gumbi automata na kojem se plaćao parking i "dozivao" auto sve bile označene na mađarskom jeziku (koliko se sjećam i s nekim, rukom dopisanim, uputama na flasteru / naljepnici) pa mi ni jedna dotadašnja logika nije pomogla provesti "oslobađanje iz kaveza".
Dežurni "operativac" shvatio je moju nesposobnost za "tako jednostavan 'edneš-kedneš' postupak" te je uz vidno uzdisanje i kolutanje očime izveo auto na svjetlo večeri. Neoštećenog, što me ugodno začudilo uz sve te rešetke, platforme i tijesan prostot u kojem je "robot" s njim u oba smjera manevrirao...
[Budimpešta - ožujak 2005. / travanj 2012.]
© •
21.12.2017. u 19:01 •
Komentari (3)
•
#