Glavni trg pred kazalištem obrubljen je brojnim kafićima i njihovim ljetnim terasama, ali i dalje je zadržao svoju prostornost i volumen - "ima zraka" i za turiste i za goleme žardinjere pelargonija (?)...
Fontanu pred Narodnim kazalištem čuvaju u podnožju anđeleki (što li?) koji se hrvaju s ribama dok po njima odozgo kaplje neka nježna vodica.
Dovoljno za osvježenje i jedan selfie, kao "dokaz" samosvijesti i trenutačnog dobrog osjećanja.
Očito prepoznavanje "uperenog objektiva" samo je malo, popraćeno afektiranom grimasom, pomutilo taj stav.
"Napoleonke" pak, bile su otvorenije za komunikaciju s "gostima njihovog grada".
U pokrajnjoj ulici je jedna od nekoliko šahovska partija na stolovima u nizu (i pivama u nizu, također) pobudila neskriveni interes (zamalo adrenalin!) okolnih kibicera... pa i supruge jednog od involviranih aktera.
A stotinjak metara dalje, veselju studentarije uz neki rock-sastav na pozornici nije bilo kraja. Kao ni točenju piva u plastične čaše...
Usredotočeni ping-pong čistih amaterki usred veselice učinio mi se u cijelom tom očaravajućem košmaru poput "vica" iz nekog paralelnog svemira.
I pred kraj... mali skok na obalu Dunava gdje je na brodu-teatru znakovitog imena "Tanker" priređena "predstava" gusarske borbe koja mi je po koreografiji sličila našoj korčulanskoj "Moreški", ali očigledno bez pretenzija ka nekom "umjetničkijem" izričaju. I tu je pivo, čini se, bilo važniji faktor i moderator zabave.
Sunce je zapadalo... i valjalo je krenuti "natrag".
[Bratislava - lipanj 2014.]
Sutra se vraćam(o) u 2010. godinu i putujem(o) put Beča.
