Tu ima neka fina nijansa do koje nisam doprla al mogu pohvalit fotke i odmaknut se od teme: Neki ljudi tako nemaju osjećaj da ih višak kila baš ne krasi... (na dijeti sam, grama nisam skinula i normalno da sam nabrijana, hahah)...
Već govorih o toj dosta čestoj 'pojavi' u Beču (pa i ostaloj Austriji) da se fasade oslikavaju bilo nadahnutim slikarijama, bilo reljefima ili mozaicima. A katkada i nadugo i naširoko opisanom 'genezom zgrade'.
Nekada su im pobude sasvim bizarne; primjerice čovac na fasadi stilizirani je alkemičar iz 18. stoljeća koji je valjda tu negdje kemijao svoje 'zlato'. Što nekoga u toj suburbanoj sredini očito ispunjava ponosom.
Jedini takav, po načinu izrade sličan 'reljef' u Zagrebu, koliko se mogu (pod)sjetiti, onaj je na "Domu/sindikatu grafičara" kraj "Brešće" u ulici Brešćenskoga, ali taj je tamo u jezivom stanju "poluraspada".
Nije neobično vidjeti ni kako su poneke zgrade sa "socijalnim stanovima" oslikane 'socrealističkim' stilom, slavljenjem rada ili obitelji, hvaleći time, vjerojatno, vrednote socijalne države (i natalitet).
Nije mi samo jasno zašto je u cijeloj toj idili muž/otac/hranitelj prikazan sa "šljivom" pod jednim okom. Je li zato jer je do toga postignuća stigao 'teškom borbom' ili jednostavno majstor nije pri ruci imao odgovarajuću nijansu kamenčićâ za mozaik?!
Taj mali gradić tik do Beča stasao je oko termalnih izvora koje su cijenili još stari Rimljani nazivajući ih Thermae Pannonicae. Čak ni njegova ružna sudbina tokom turskih opsada Beča, a i kasnije, nije omela Austrijance da ga s vremenom urede kao pompozno lječilište i zabav(ljal)ište. Tom blještavilu nisu odoljele ni Ruske okupacijske snage poslije Drugog svjetskog rata, stacionirajući ovdje svoj skoro desetljetni stožer.
Vidjevši u gradu učestale simbole zajedničkih kupanja muškaraca i žena 'u kaci' ne mogu ne pomisliti kako je, osim vjerojatno neosporive ljekovitosti takvih kupki i sâme vode tamo, i faktor 'hedonizma' bio ono na što su oduvijek ciljali vlasnici i promoćurni poduzetnici. Privlačeći tako i brojna imena tadašnjeg političkog i društvenog života.
Bunio se svojevremeno jedan prijatelj, navikao na podmitljivost ovdašnjih policajaca, kako oni austrijski ne trzaju na na kakve jadikovke i treptanje okicama.
Ovdje bi to treptanje bilo deplasirano i moglo bi samo rezultirati u povisivanju ljestvice kazne - dodatno i za "amoralno zavođenje".
I gard i stas... s užitkom priznajem! A ni putnik-namjernik-slučajni-prolaznik nije odolio. Ili je, u svom filmu, samo htio vidjeti što ja to fotkam?
Ni naše policajke nisu za zanemariti - još su mlade, istina, (po stažu)... dok bi našim muškima trebalo, da to malo "zamumuljam", u prosjeku 30 sekundi da pretrče 100 m. Nedajbože za kriminalcima... Kad se samo vozikaju u autima...
Zar oni nemaju provjere tjelesnih sposobnosti...?!
U svijetu pa i u Beču vidjeti u prometu romobile - dječje, za odrasle i električne; bicikle - dječje, za odrasle, tandeme, teretne i, usput, električne; nekakvi scooty-je kao što vozi mlada dama na donjoj slici; segway-e... nije uopće neobično. Neobično je, ipak, nama naviknutima da nas primjerice biciklisti rastjeruju po pločnicima i da na zebrama ulijeću pred vozače, kako se u Beču većinom poštuju prometna pravila, semafori, primjerena brzina, pješačka zona, fair-play...
Da ne kažem kako se obazriv prijevoz bicikala i romobila u vozilima podzemne željeznice ili brzim vlakovima smatra 'normalnom pojavom'.
Da sve to nije slučajnost nego dio smišljene 'politike' vidljivo je po tome što na području užeg Beča postoji bar deset stanica s (funkcionalnim!) uređajima za pumpanje biciklističkih (i njima sličnih) 'pneumatika' te barem tri stanice s (funkcionalnim!) uređajima za 'punjenje' baterija svih vrsta električnih bicikala, romobila ili segway-a.
toliko je neprimjereno mjestu, da mi se čini da je netko to ostavio "na proputovanju" (ček samo da dovezem veća kolica) za neko drugo mjesto i onda zaboravio gdje je ostavio
To je prilično snažan skulptorski ekspresionizam, no istina je da nije baš najprimjereniji za groblje. :))
‣ Zlica • 25.07.2016. u 12:14
‣
Stvarno traži objašnjenje :-)).
petak, 22.07.2016.
Nisam jedini...
Karlsplatz [Beč - lipanj 2016.]
Prisjećam se nekih davnih "foto-maratona" na kojima sam bio sudjelovao, kada smo, međusobno se ne poznavajući, kao 'horda' gibali po gradu, snimajući odjednom skoro iste motive zadane slijedno u pravilima 'natjecanja'.
Poslije početne podozrivosti prema konkurentima koji su krajičkom oka škicali kako netko pristupa snimanju nekog objekta to je ubrzo preraslo u kolegijalnu zafrkanciju i međusobno nesebično podupiranje.
Bez osjećaja ugroženosti volim naići tako na nekog 'zalutalog' namjernika s fotoaparatom koji je, eto, baš ukačio sličan motiv kao i ja.... ili se studiozno sprema 'opaliti' nešto što sam već snimio.
Ionako se pokazalo da ti tvoju emociju, uhvaćenu fotkom, nitko ne može preoteti, pa makar snimajući stajao i metar od tebe.
Mariahilfer Straße / Karlsplatz [Beč - lipanj 2016.]
Katkada čovjeka može 'prepasti' i najbezazlenija, nasmiješena faca ako mu se nenadano, iza ugla npr., unese u lice. Malo sam promatrao prolaznike mimo dviju jarkocrvenih naklonjenih figura 'dobrodošlice' na ulazu u neki dućan... Nisam siguran jesu li se tom 'napadn(ut)ošću' baš svi osjetili ugodno.
A možda je to samo pitanje 'tradicionalne kulture'. U Kini, Japanu... to je možda posvudašnji običaj, kao i u Veneciji uostalom gdje te 'agitatori' ispred restorana slično sačekuju i povlače za rukav.
Skulptura 'raskriljenog' muškarca djelo je (kasnije sam shvatio) nekog njihovog vrlog skulptora (Hanaka), ali kako god, 'falila mi je' samo neka zvučna kulisa koja bi povremeno izpuštala zvukove tipa "Buuuuu...!" kako bi 'prepad' bio uvjerljiviji.
I unatoč respektabilnom imenu autora, nisam na travi ispod ili oko tog kipa "Posljednjeg čovjeka" nikad vidio ikoga tko bi se izležavao... i pritom osjećao ugodno.
Kinezi bi rekli: Loš "Feng Shui".
Neue Donau / Schleusenbrücke Wehr [Beč - lipanj 2016.]
Iako u Austriji ne postoji neki poseban običaj 'slavlja' ljetnog solsticija kao što se to njeguje u baltičkim zemljama koz tradiciju njihovih općenarodnih solsticijskih slavljâ, atmosferi dugih toplih večeri uz toliko dominantnu vodenu površinu uz grad Beč teško je odoljeti.
ja nisam nabrušena, al' valjalo bi me nabrusit' hehe
utorak, 19.07.2016.
Motorizacija
Zentralfriedhof - Središnje groblje [Beč - lipanj 2016.]
Zabrana vožnje motociklom po groblju (pogotovo na način odlično oslikan u Fellinijevom "Amarcordu") nekako je sâma po sebi razumljiva... ali eto, ništa se ne prepušta "slučaju" i eventualnim mudrovanjima.
'Motorizirane pak jedinice' održavanja groblja neki su hibrid između kamiončića i traktora i očito ne spadaju u tu kategoriju vozila. Pogotovo, ako smijem reći, kad ih voze žene bez onog muškog poriva za glasnim turiranjem 'makine'.
'S druge strane', ulazak automobilima i kamionima u groblje i vožnja njime dozvoljeni su, vjerojatno ne baš 'kako se tko sjeti' (postoje rampe), ali katkada zna biti prilično prometno unaokolo, poput grobljanskih scena iz nekih američkih filmova.
S obzirom da dolaze vozila na tihi pogon, možda će se i groblja obilaziti vozeći jer ako se pogledaju naša kojima kraj ne uspiješ vidjeti, a k tome su recimo uz brdo, niz brdo, srčani bolesnici kao ja vrlo teško savladavaju hodanje za neke ispraćaje.
Točno, Demetra, i sâm sprovod na kojeg smo naišli bio je potpuno nečujan.
ponedjeljak, 18.07.2016.
Stari dobri Dunav
Alte Donau [Beč - lipanj 2016.]
Stari Dunav je zakrivljeni rukavac te rijeke koji je 'zaostao' nakon pravocrtne regulacije glavnog toka u zoni grada. Po tome nalikuje zagrebačkom Jarunu koji je, slično, dodatno preuređeni preostatak bivšeg vodotoka rijeke Save i dugogodišnja šljunčara.
Uz sustav ustava, voda je u Alte Donau-u skoro nepokretna, čineći jezero i, koliko sam primijetio, poprilično korišteno i raznoliko rekreacijsko područje.
Nije to baš neka Copacabana, a obale Starog Dunava su daleko od ugodno pristupačnih, ali su nizom dodanih platformi i stuba omogućili kupačima privlačna okupljališta, sunčališta i ulaze u vodu.
Kad sam već spomenuo zagrebački Jarun, kvaliteta, miris (!) i boja vode u Alte Donau-u nisu Jarunu i njegovim kupalištima 'ni do koljena', no to ne priječi mnogobrojne Bečane da se poslije posla 'nacrtaju' (vrlo često biciklima) na njegovim obalama, dočekujući suton uz vodu i društvo (i kafiće).
Željeznička stanica ispod aerodroma Schwechat [Beč - lipanj 2016.]
Ovako uniformno obojanu djevojku rijetko se viđa 'u realnom svijetu', ali kad čovjek shvati koliko desetaka konkurentskih avio-kompanija operira po iole ozbiljnijim aerodromima, nije čudno da se moraju kojekako dovijati da postignu prepoznatljivu 'osobnost firme'. Pa i 'outfitom' stjuardesa kojeg bi vjerojatno malo žena inače 'metnulo na sebe'.
Dobro je to podnosila. Čak joj je bilo i vrijedno selfieja.
Sve ide u rok službe.
Ja, Goli care, ili to govoriš ovoj dami u crvenom...? To nam je, kako god, valjda, kompliment. Hvala.
subota, 16.07.2016.
U toaletama... ili bez
Palmenhaus - Burggarten [Beč - lipanj 2016.]
Katkada je dovoljno samo prisjesti na zidić nekog grandioznog zdanja da čovjeka preplavi mir.
Izbor takvih mjestâ u Beču čini mi se nevjerojatan. Nakon što s užitkom otkrijemo neko, odmah nam se otvara toliko sljedećih inspirativnih varijanata.
Mislim da bi nam trebali mjeseci da ih sve "apsolviramo". S jednakim užitkom.
S obzirom na situaciju na Istoku nebuš zameril kaj sam prvo onu riječ toaletama krivo pročitala. A ostalo kad sam pokopčala, je, tak je. Zapravo ima puno mjesta di se čovek makne od svakidašnjg stolca, ono, doma ili na poslu i oseti neku drugu energiju...
Slažem se, neka mjesta sa zadovoljstvom prepoznajem.
petak, 15.07.2016.
Mehr Licht!
Westbahnhof / Spittelau [Beč - lipanj 2016.]
Zanimljivo... nisam osjetio da se 'pitaju' ili dvoje oko toga tko će ovakve prozirne krovove i pasaže održavati prozirnim... Naime, dolazeći iz sredine gdje je 'sve moguće napraviti, ali malo toga poslije održavati u zamišljenom stanju', već u startu u nekim 'situacijama' očekujem 'probleme' koji se prirodno odigravaju s vremenom korištenja.
I onda me ti Bečani 'demantiraju'. Vide se, godinu za godinom, ne samo ljudi održavanja na efikasnom, primjetljivom djelu, nego se osjeti i sustav. Kao u primjeru iz jednog od prethodnih postova.
Uglavnom.
Heh, Lastavice, ali to ne može biti izlika za izostanak održavanja i prepuštanje propadanju. Niti običan stan nije lako (ni jeftino) održavati, ali kako bi izgledao nakon šest mjeseci da ništa ne pipneš!?
U radnom su, Seka, odnosu! Ma što mi mislili o tom.
četvrtak, 14.07.2016.
"Akomodaj se!"
Karlsplatz [Beč - lipanj 2016.]
U prethodnim postovima prethodnih godina bio sam već pisao o tim 'gradskim vrtekima' organiziranima često na izrazito frekventnim mjestima u gradu, npr. s vanjske strane parka Augartena ili uz rekreativno-'društvenu' zonu uz Dunavski kanal... Često su to i malene zelene parcele kao 'interpolacije' unutar slobodnih površina kvartova.
Moram uočiti, međutim, da je taj njihov entuzijazam mjestimično pomalo splasnuo pa je danas vidljivo, kao ovdje na Karlsplatzu u sâmom centru grada, kako više nema onog šarenila biljaka ciljanog sijanja ili sadnje - sada u tim improviziranim gredicama uokvirenim paletama nekako prevladava 'skoro pa... autohtoni korov'... Ili možda, da ne budem nepravedan, nisam bio tamo 'u pravo vrijeme'. U svakom slučaju ta mjesta su (još) privlačna i za usputno 'odsjedanje' putnika namjernika u hladu, prijateljski razgovor s prijateljicom... a možda i za sušenje oznojenih čarapa na špaliru pravog pravcatog urbanog vinograda.
[I za one malo 'nepažljivije' ukazujem da sam, kao potpuni neznanac tim mladim opuštenim ženama, kod svojeg fotografiranja bio popraćen smiješkom.]
Kad je bila ta neka situacija koja više nebu do kraja sveta, da ne velim do kraja hrvacke države koje nit nema, takav podložak za cigle je koštal 3.000 dinara. Bil je skupa potpala, al je i poslužil, no onda je sve otišlo ko i drugima kojima se nije isplatilo, oću reći nije ni ta nazovi paleta baš nekaj bez veze.
srijeda, 13.07.2016.
Ni na nebu ni na zemlji
Spittelauer Platz / Neulinggasse [Beč - lipanj 2016.]
Nešto virtualno, nešto stvarno...
Iako je istina da nije loše pratiti 'stanje pločnika' - jer "novac ne raste na drveću, ali katkada leži na cesti" - 'zverlanje' po visinama donosi mi kojekakva ugodna iznenađenja. Vizualna mislim, a ne ona 'od vrana u letu'...
Znam otprilike čime su se vodili nekadašnji projektanti bečkog Donaukanala, jednako kao i ljubljanskog Gruberjevog prekopa, kad su uz obližnji veći vodotok prokopali petlju kanala uređenih obala čime su 'plovnu' vodu doveli gotovo do sâmog centra grada. No nisam siguran jesu li tada bili svjesni da će jednog dana obalu tih kanala, predviđenu (i) za vez brodova, ljudi pretvoriti u šetališta te jogging i biciklističke staze, ili pak ležerna okupljališta za one željne provoda. I u Beču i u spomenutoj Ljubljani.
Za toplih večeri sâm rub obale biva potpuno popunjen pretežno mladim ljudima koji se ne libe 'sjediti na kamenu', istovremeno čineći neprekinutu 'liniju žamora' - razgovora, diskusija, smijeha, druženja, radosne komunikacije... Imao sam dojam da mnogi usto piju pivo, dok, zanimljivo, vrlo rijetki puše ili drkaju po iPhonima.
Ta slika mi se pokazala u pretponoćno vrijeme, a ovladavaju li kasnije tim prostorima i neke žešće noćne ptice - ne znam.
Kad po svijetu naiđem na smislenu i besplatnu dostupnost pitke vode na javnim prostorima uhvati me neopisiv jad znajući kako se to 'rješava' kod nas. U ime ne znam kakve 'uštede' ili zbog evidentne socijalne neinteligencije, izvjesna osoba na čelu Zagreba upletena je u potpuno eliminiranje (!) tzv. Viktorija fontana, "Željeznih Franceka" na ključnim rekreativnim područjima grada: Jelenovcu, Rokovom perivoju, Tuškancu i Cmroku... K tome treba pribrojiti i četiri pseudoklasične slavine/fontane, ostvarene tokom rekonstrukcije Tkalče, ali 'ugašene' zbog očito nesankcioniranog (!) kriminalnog utjecaja kafićkog lobija te pješačke zone jer im besplatna javna pitka voda ruši promet kafića...
O istovremenom bahaćenju s nepotrebnom aglomeracijom sustava fontana kao dodatnom lopovluku pogodovanja ne želim niti govoriti.
Ne samo da je pitka voda u Beču dostupna skoro u svakom rekreacijskom području, parku, šetalištu... te na često i nevjerojatnim mjestima usred šuma koje okružuju grad, mnoga dječja igrališta uključuju i konstrukciju 'vodotokova' na kojima djeca sâma, pomoću 'zabijenih' mehaničkih pumpi, s vidnim oduševljenjem unose element vode u svoje dinamičke igre.
Ponosno izjavljujem da je u mom gradu Rijeci nedavno postavljeno par špina po glavnoj šetnici pa je tako kvalitetna riječka voda dobila i suvenir čašu te je voda p(ostala ) svojevrsni riječki brend. Eto, pomalo, ali približavamo se Beču. ;)
Evo, O-da me prestigla svojim komentarom. Ima i Opatija par špina bez obzira na to što imamo najvišu cijenu vode u Hrvatskoj.Trebalo mi je malo vremena da se sjetim ima li više od jedne jer ih očito uzimam zdravo za gotovo.
Bravo za igrališta sa vodom, to mi se tako sviđa po Austriji i Njemačkoj! (ne mogu opisati oduševljenje kada su moji klinci po prvi puta došli na jedno takvo igralište, u Leobenu u Austriji!)
Sećam se u vezi vode par izvora po Medvednici, čak i negdi u Zagorju, bila sam premala, pravi izvor, i ribice, a starci su mi dozvolil da pijem tu vodu (ja sam se bojala a oni ne, onda znaš, i kak viš preživela sam) a posle onih vodoskokiča u hodniku u novoizgrađenoj školi u Trnskom ono kaj je posle postalo ruglo i sredstvo za nekom zagorčit život, one pumpice di si se mogel napit vode. To je to, a kaj se radi sad s vodom, ko bi komentiral, ništa od toga, koja je to njegova svijest vođe, porazno.
..u svom pretproslom postu se uhvatih vode..na slapovima Krke....
nedjelja, 10.07.2016.
Za Brexit... ili protiv?
Schwarzenbergplatz [Beč - lipanj 2016.]
Po tom britanskom detalju usred Beča odgovor nije bio sasvim razvidan...
Ali po njenoj nehajnoj, samozadovoljnoj poziciji u danu referenduma i jednom od najtoplijih ljetnih dana u gradu čini se da joj i nije bilo tako važno.
Znaš ja mislim da nju boli batak i za Brexit i kaj prethodno nije napravljen Grexit, cura se opušta, čak ne razmišlja da bi joj torbakluk mogel nestati, mada, jelte to nije u Zagrebu, ali eto nek cura uživa.
