Klik - Po Europama

Neću puno o tome. Sve što kažem moglo bi mi se uzeti kao 'otežavajuća okolnost' jer sam sa SF poodavno raskrstio i mogao bih svojim sadašnjim diletantskim miješanjem... primjerice 'Zvjezdanih staza' i 'Ratova zvijezdâ' nekoga ozbiljno 'povrijediti'.

Ako, recimo, naletim na nekog Sheldona.

Kad vidjeh tu 'porodicu' Snoopy-ja nekako mi je to bilo 'logično' jer je u blizini veliki zeleni kompleks psećeg parka (Hundepark am Angelibad), ali kad su ulicom jedva minutu kasnije prošli i dečki na bajkovima u posebnoj 'formaciji' zamislio sam se nije li to neka kvartovska furka tog mirnog dijela grada.

Bog zna na kakav 'kolektiv' bismo nabasali da smo u toj ulici ostali još koji minutu?

Pješačka zona Beča vrvi navečer kojekakvim performerima koji ne prezaju biti originalni... dovlačenjem klavira i svirkom na njemu nasred pločnika naprimjer, ili ležanjem po tlu u molitvi za milostinjom... pa bi mi i čovjek u večernjem odijelu koji se bio ukipio s biciklom uz neki izlog zureći u mobitel lako mogao 'proći' pod ulični performans. Ili pak kao 'maneken'... 'noseći' dio asortimana prodavaonice 'u kontaktu s prolaznicima'.

A možda je samo dobio ružnu vijest SMS-om pa je obamro!?

Htio sam izustiti kako su ti 'after-work domjenci' i 'team-buildinzi' neke od zapadnjačkih izmišljotina koje je ustoličio i naš 'novi poslovni svijet' kadli shvatih da su i razni 'sindikalni izleti' iz ranih dana moje 'karijere' (a dakako i oni 'raniji') zapravo bili dio jedne te iste 'kruha i igara' - manipulacije.

Svako malo navući društvance koje 'gine za tebe' na besplatnu klopu, cugu i 'osnaženje kolektivnog duha'... kako bi poslije toga bar neko vrijeme osjećali - pa 'tu mi i nije tako loše...'.

Baš jučer u našoj Ilici vidjeh poveću grupicu dječice iz nekog vrtića (i nekoliko 'teta') u prilično 'artikuliranoj' formaciji koja nije prijetila nekim rasulom i opasnošću, međutim načuo sam fragment rečenice jedne 'tete' u kojoj je spomenuta nužnost rutine brojanja djece u pojedinoj grupi kako se u ipak ozbiljnoj pješačkoj gužvi centra grada ne bi dogodio nedopustiv 'manjak'.

Prisjetio sam se ove dvije scene iz Beča, prve s 'odgojnim' prelaskom ceste čak i na aleji po kojoj, kako vidjeh, promet motornim vozilima nije dozvoljen (biciklima da!) te druge, gdje sam shvatio praktičnost uniformiranja mališana, barem s uočljivim kapicama koje su em najistaknutije kod prelazaka ulica, em pogodne za brzo i efikasno utvrđivanje 'brojnog stanja'.

Beč je primjetljivo 'ispresijecan' raznim obzidanim 'kanalima' i usjecima velikih dimenzija... kao da je prigrlio i čak 'raspjevao' tradiciju koja seže još iz 'rimskih doba' kad je tamošnji vojnički (?) logor Vindobona bio opâs
an obrambenim jarcima kojih se Bečani 'prisjećaju' nadijevanjem današnjeg urbanog toponima Graben... po naški Grabe.

Tako je velik dio gradske željezničke mreže (ne spominjući podzemnu željeznicu - U-Bahn) smješten u kanale oko kojih se artikulirao urbani prostor s rubnim prometnicama i brojnim mostovima. Osim željeznice u takav kanal su smjestili i svoj, u ovom blogu već spominjani, bečki 'potok', Wienfluss, a kao najočitiji 'mokri kanal' sâmim središtem Beča dominira nezaobilazan Donaukanal, nekadašnji rukavac Dunava.

Betonska pumpa s fotke tog je dana dojmljivim lukom privremeno premostila razmak između dviju 'željezničkih ulica'.

Metalni čovjećuljak na svakom uglu inače neuglednog kompleksa betonskih garaža (ili čega već) iskreno me nasmijao. Netko je ipak našao za shodno da u 'betonsku džunglu' unese, po meni, zrnce duhovitosti.

U 'obilju' jogâ koje izvorno 'postoje' svatko tko ju prakticira, shvatio sam tokom nekog labavog iskustva, prihvaća i 'fura' onu koja mu najbolje leži. Prije koju godinu bio sam naišao na ulični plakatić s vabljenjem na tečaj nekakve 'Hot-Yoge' koja se, kao, prakticira u prostorima po temperaturi (i valjda vlazi) sličnim saunama. Teško da se mogu izjašnjavati kakav je to stres za tijelo i kakav je odziv zainteresiranih (pogotovo među populacijom kojoj je klima-uređaj za vrijeme ljeta jedna i jedina valjana tema razgovora), ali sam si rekao: "Ne hvala".

Gledajući ove 'jogistice' (ili nešto slično) na surfing-daskama, definitivno sam skloniji 'Water-Yogi' ili 'Wasser-Etwas' nego sauni.

Kad god se nađem na nekom prostranom raskrižju, bez igdje ikoga na vidiku, čekajući bus naprimjer, scena me zna podsjetiti na legendarne napete kadrove Hitchcockovog filma 'Sjever-sjeverozapad'. I onda, kad se netko ipak pojavi, cijela 'priča' kreće u drugom smjeru.
Buduća samosvjesna mama jela je veliku jabuku... i pri dolasku autobusa i ulasku uredno pitala vozača smije li ju završiti jesti tokom vožnje, što joj je ovaj rado 'odobrio' unatoč načelnoj, istaknutoj zabrani.

Volim vidjeti i čuti takve mikro-dijaloge, poigravanje riječima i uljudnim doskočicama kojima znam 'nazočiti' i u zagrebačkim prigradskim busevima gdje se putnici-lokalci i 'stalni' vozači osjećaju starim poznanicima pa tako čavrljanjem, katkada, jedni drugima uljepšavaju ostatak dana.

Šumarci šireg prostora Pratera ispresijecani su stazama za šetače ili joggere poput npr. zagrebačkog Maksimira, ali su neke staze ili prosjeci kroz šumu namijenjeni (i poprilično korišteni) isključivo za jahanje konjâ te su shodno tome i vidljivo i precizno označeni.

U toj pedantnosti otišlo se toliko daleko da je na dijelu parka gdje jahači dijele komadić asfaltne ceste s automobilima u prilazu restorančićima, označeno i slobodno odstupanje smjera jahanja od inače propisane jednosmjernosti prometa - "Jedan smjer"... "osim konja (i jahača)".

Takve 'semaforiće', namijenjene posebno biciklistima (i spuštene u razinu njihovih očiju) vidio sam prvi puta u Trstu, ako se ne varam, tamo davnih sedamdesetih i uvijek sam ih doživljavao kao zalutali dio nekog 'LEGO' ili 'Playmobil' svijeta igračaka.

Ima ih i u Beču, ali ne svugdje, hm... i očito ovog puta nisam bio koncentriran na uočavanje zakonitosti njihovog (ne)postavljanja. Nekom drugom prilikom probat ću shvatiti kada i zašto je na semaforu crveno svjetlo 'duplirano'. Ima li to veze s kompleksnošću i opasnošću raskrižja?

Često primjećujem da dio prolaznika, kad me vidi da fotografiram nešto izvan/iznad/ispod njihovog uobičajenog 'horizonta', pogledom pokušava proniknuti što je motiv mojeg snimanja s time da često izrazom lica odražavaju i svojevrsnu sprdnju: "Ovom nisu sve koze na broju".

Ovaj tip s kečkicom ne bi mi toliko privukao pažnju sâm po sebi da nije rezolutno, skoro teatralno odbacio na tlo neku crnu futrolu i pasionirano počeo fotkati izboje vegetacije iz ciglenog zida. Iste sekunde sam, osim 'refleksa' kojim sam snimio cijeli njegov 'proces', osvijestio i svoju ulogu znatiželjnog prolaznika namjernika koji racionalizira 'u čemu je stvar'.

Tek poslije, doma, zapazio sam i pokrajnju osobnu vagu kojom džogeri, vjerojatno, mogu s dva vaganja kvantificirati utrošak svog znoja poslije netom optrčanih 'n' krugova po parku. Ako se zbog 'zdravog življenja' mogu brojati kalorije, može se, vjerojatno, javno i glasno ponositi i litrama iscijeđenog znoja.

U cijeloj Austriji (a i šire... u germanskim (?) krajevima) nailazio sam na mjestimično intenzivnija (izvorna) oslikavanja fasada kuća, od kompleksnih crteža sličnih filigranskim tetovažama ili secesijske ornamentike, preko crteža primjerenijih izričaju predškolskih generacija do čak vrlo čestih mozaika različitih "namjena" i tehnika izvedbe.

A i osebujan stil aranžiranja izloga me katkada znao iznenaditi. Donji uradak koji se, istina, ne viđa često u uobičajenom, "decentnom" miljeu učinio mi se kao pandan našoj "konceptualnoj" Vlasti Delimar.

Ni Beč kao ni Zagreb nije se baš pretjerano sljubio sa svojom rijekom. Meni osobno to ne smeta jer su time stanovnicima 'ostavljene' dovoljno velike zelene površine za prirodno 'kompenziranje' nedaleke urbane nagruvanosti.

Ipak, kroz sâm centar Beča prolaze dovoljno impozantni regulirani vodotoci: njihov 'potok' Wien kao i nekadašnji rukavac Dunava - Donaukanal koji danas, kao i sličan primjer - Gruberjev prekop u Ljubljani, svojim šetnicama, mostovima, sadržajima... odigrava primjetnu ulogu jednog od dražih 'socijalno-gravitacijskih' područjâ grada.

Nije čudno da se u gradu... ili pak cijeloj državi u kojoj postoji nepisani 'tripartitni' pakt o više nego tolerantnom suživotu između biciklista, automobilista i prometne infrastrukture pokaže silna raznolikost varijanata i namjena dvokolica i trokolica u upotrebi, kao i dobi sudionika za njihovim upravljačem.

I pritom je, kako već jednom rekoh, skoro (!) nezamislivo da bi biciklisti jurcali slalom po pločnicima rastjerujući pješake ili da bi prelazili raskršća 'za vrijeme crvenog svjetla' na semaforu.

Dvorci kojekakvih 'faca' Monarhije koji su nekada građeni na rubnim dijelovima odnosno izvan zidina Beča danas su, zajedno sa svojim zavidno prostranim parkovima, zbog širenja grada postali privlačne zelene oaze usred visokourbaniziranog gradskog tkiva. Ne samo da su 'velikodušno' predane javnosti na korištenje nego se i dodatnim sadržajima odgovorilo zahtjevima današnjice.

Park Augarten, osim ugodnih šetnica gdje su psi (kao uglavnom svagdje po Beču) dobrodošli, nudi djeci korištenje plivačkog bazena, rekreativcima svoje zelene površine, a 'nama turistima' mjesto ležernije etape u itineraru obilaska grada.

Odužila se ova moja 'pauza' u objavljivanju austrijskih 'putositnica'. Ali ne i u 'flashback'-ovima sjećanja koji su me svo ovo (među)vrijeme povremeno vraćali na bečke dane... i pojedine 'situacije' koje su nas 'gore', znatiželjne, dočekivale 'iza svakog ugla'.
Ne znam uopće koliko još mogu fotki 'izolirati' za objavljivanje iz tisuću i nešto opaljenih... Deset? Petnaest? Vidjet ću u hodu... Svakako bih htio izbjeći da s tim proljetno-ljetnim fotkama uletim u neke zimske, zasniježene mjesece gdje mogu postati, kao 'anakronizam'... nelagodne za gledanje. Barem meni.

Počinjem ležerno - 'bez pritiska'. Kao što se općenito, vjerojatno samo iz naše perspektive turista, doimao život tamo.