ponedjeljak, 03.10.2005.
mhm
|
daklem, ja najveci optimist na svitu, dizen ruke od toga, bar na neko vrime...
i samo jos cekam da me zgazi bundeva ko glavnog lika iz onog tamo nekog filma... mjesec je... da kazem "ne tako dobar oktobar"..ne vridi, jos je gori... ajd..prvi..ajd, vijesti iz bolnice... i probudim se ja tako ovog treceg dana doticnog mjeseca... naravno proklinjuci ustajanje... palim komp, vec po navici... OP... srusili se Prozori.. zivcana na kvadrat.. odem na faks... trci u banku, u banci pet redova nadobudnih studenata s njihovim upisninama, a ja placam opet istu upisninu za istu godinu, ko i prethodne dvi... ajd, odustanem od cekanja, da ne zakasnim na upis, ipak..prvi dan je, ajd nemojmo kasniti... ne zakasnim, nego jos i cekam.. dodje Teta Iz Referade... sa hrpom papira i novim indeksima... popunjavanje indeksa... aha.. prvi, preskocim stranicu... ajmo, novi... i njega isto zeznem... teta mi se smilovala i rekla da ga nosim doma ispuniti kad se smirim... a ne da nema sanse da se smirim, nego grizem brate... odem na kavu... u jedan kafic... ta ekipa ode na rucak, ou jes, idem do drugih u drugi, i najzad s trecima u treci... a u Trecem... iz zvucnika "o kako tuznih ljubavi ima..." ma nemoj, brate, nisam primjetila, da mi nabijes to na nos jos malo?... opet na faks... uvodna predavanja po treci put... pjenim se vec... gadi mi se to slusati, nerviraju me nadobudni i euforicni ljudi... Od Mure pa do Morave neka me svi zaborave... Ocu da me bundeva pregazi. |