Vodenjak

Upoznala sam jednog vodenjaka.
Susretali smo se mjesecima
po kvartovskim dućanima
Bili si poznati odnekud
Zapikivali se očima
Dvaput je zvao na kavu
Nisam imala vremena
Treći put sam pristala
Uz prisustvo moje starije frendice
( što ne znači da si ne vjerujem)
Ona ga je ispitivala
Ja sam ga promatrala
Bilo je zanimljivo
Prijateljica je rekla da uvijek prvo
U drugome vidi vuka
Očekujući da dokaže da je janje
Mene je odgajala slikarica
Vidim janje i u vuku
Ispod guste dlake povreda, krvi
Sluzi i skrivanja

Upoznajem jednog vodenjaka.
Sutra nakon moje joge
Idemo rolat.
Na nebu je mjesec mlad
Titra sjajna Venera
Jasmin cvate
Božuri pupaju

Merci na blogotjednu

Dragi Blogi,
hvala ti blogotjednu:-*
Merci beaucoup:-*

Dragi svi,

upravo se vraćam doma, negdje oko ponoći sam u Zg.
U busu je mrak, oči su mi od mobitela ko dve buhtle:-)
Nisam baš imala puno prilike pisati, jer sam bila kod obitelji. Bakutanerica s puno unučadi, kaj se može:-) al mlada bakutanerica, samo da se zna;-)
nešto kuhanja, pranja, igranja, pisanja i čitanja lektira..i dani su mi proletjeli! Namočila sam palac u more, povezala se sa cijelim svijetom i odustala od plivanja:-) čeka se lipanj.
Danas smo krstili našeg G. u crkvi Sv. Stošije u Zadru.
Prekrasna crkva. Izvorno iz 9.stoljeća, obnovljana na temeljima starokršćanske bazilike, najveća u Dalmaciji.
Imala sam bijeli svileni kompletić i snaha mi je napravila lokne.
Klinci su bili baš veseli i uzbuđeni. Svi u sličnim nijansama obučeni.
G. sam poklonila lijep zlatni lančić s pločicom i posvetom. I naravno, Bibliju. Onakvu kakvu imam i sama. Za mlade:-)
Za 1 sat dolazim u Zagreb, nadam se da će mi vozač htjeti stati kod Muzeja, da samo odšećem doma.
Sve s loknama i prtljagom:-P

Šaljem puse i zagrljaje dragima, do pisanja i čitanja!

Zrnca kukuruza

Mali je F. došao u moj život
Baš kad mi je trebao neobuzdan smijeh
Način na koji
Svaki put kada nam se pogledi sretnu
podigne obrvu desnu
pa mu se najprije nasmiješe
te njegove duboko plave oči
Govore mi o prepoznavanju
Što li on to u meni vidi
Što osjeća



U trbuhu mi se rascvjetavaju plavi božuri
Zaiskri razdraganost
Od tog sjaja u njegovim malenim zjenicama
Od tih malih nožnih prstića koje ljubim
ko zrnca kukuruza
Zalog su nekog boljeg svijeta
U kojem će se ljudi prepoznavati
U kojem će se ljudi smiješiti
Pažljivo igrati sunčevim zrakama
Boksati jastuke, pa se glasno smijati
Pjevati s pticama, gugutati
Plesati s vjetrom
Sve same važne i ozbiljne stvari



Kad se opusti to toplo malo tijelo
Obraz uz obraz
Na mom ramenu
Sigurnost koju mu dajem
I nježnost razlivena poput malinovca
Čine me snažnijom
Baš od svega

Taj san. Taj grad

Nekad u snu, koji nekad je moj,
a nekad tvoj, sanjam kako te sanjam.
Ne znam gdje počinje, gdje završava i kako se tamo točno nađem, al znam da je Pariz. Mada bi lako mogla bit i Venecija...
Prepoznajem ugao one zgrade sa starom knjižarom. I hrapavost kolnika. I nigdje ptice ne lete tako, ko na onom trgu, blizu Seine. I sjene su duže od krošanja, žena dugih nogu, od bokora cvijeća i naših prstiju isprepletenih na naslonu moje stolice.
I ptice izgledaju kao da se drže za ruke dok lete. I dok kakaju po šetačima. Ljudima koji pod divljom lozom, ispijaju kremaste capuchine.
Najprije bude ringišpil.
Drveni konjići šareni, sunce visoko, moja mornarska bluza skliznula preko ramena, a ti mi prelaziš bradom preko mišice, pa nosom, kao da njušiš gdje točno vrijedi zagristi.
Nekad zagrizeš bradavicu pod bluzom..
..a nekad trbuščić...
Činiš to s apetitom, kao da me misliš pojesti, dok mene prolaze duž cijelih leđa slatki trnci.
I tu je odjednom slan zrak i tihi vergl koji pojačava u mom snu, i vjetar se diže pun prašine, sitnog pijeska..i ti nestaješ na onom parobrodu, pretvaraš se u riječnog galeba, u trg, u toranj.
U jednom trenu hodam sama prema crkvi i lastavice naglo izlijeću ispod užadi starog zvonika, pred mene s prozora odnekud dolijeće cvijet, mislim da je otrgnuta dalija, ružičasta.
I dok se prigibam da je dignem, osjetim na sebi pogled..pa se nasmiješim kako bih ti bila... ljepšom.

Taj san. Taj grad. Puni su tebe.
Tu si vergl, tu si galeb, tu si brod.

Ponekad te još tamo posjetim.
Nikada ti ne dolazim ljuta ili tužna.
Male volje.
Samo u svom najboljem izdanju: kad se ponovno zaljubljujem u svo nesavršenstvo ovog svijeta, kad se bunim protiv, borim za, kad mi zatreba srce da ne umrem, kad mi zatitra srce od neke nenadane ljepote, a koljena zaklecaju od ushita. Uredim se pomno. Dignem kredit ako treba. Smršavim. Ne parfimiram se isuviše, samo iza koljena. Sjednem na rivu i čekam..

Uvijek mi priđeš kao netko ili nešto drugo.
I nikada to ne mogu predvidjeti, al uvijek te prepoznam.
Po očima. Po manifestaciji moga tijela. Ono postaje gusar u trenu.
Grabilo bi od života škrinje s blagom.
Otimalo ljude i lađe.

Tako znam.
Da si ti.

CVJETNA

Taj tren, gle
Još drhti u gomoljima

Onako kako se kraljevi spuštaju međ svjetinu
Kako pobjednici ulaze u grad
A žene ih zasiplju laticama
Samozadovoljan osmijeh,
korak lagan, lagan,
Bijela uniforma krojena
po tvojoj želji za životom

I tko ne razumije
Neka se makne i ne sudi
Tko se vatre boji
Neka ne ulazi u kuhinju
Jedino što mi možeš
Jest ubiti me
Al što je to
Naspram trena

Dolaziš me eto
Samo vidjeti
Da popijemo kavu i
Gledamo se

I osjećam na sebi te poglede
Iz kojeg su pak ovi filma ispali
Ali
Tvoj pogled
Usredotočen
zavrti me u mjestu
Usisa me u vrtlog tvoje želje
Za životom

Divim ti se Živote
I želim te biti vrijedan

Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu
Pa se napisala sama
Dok sam je ja pisala prolazeći
Polagano, polagano
Cvjetnim lijehama kod Esplanade

Raskošne čaše tulipana
Pripadamo li i mi toj ljepoti
Nezaboravne potočnice
Bijeli šlajeri, omamljeni zumbuli
Ljepša si od sveg tog cvijeća
Sunce

A ja ti se divim
Tako ponosna jer si moj, moj
Dok prema meni hodaš
tako svečan ovuda
U tom beskrajnom trenu
Poluprofilno te volim
I s boka
Pišem ti najduža pisma

Jer znam da smo se susretali
kroz živote mnoge
I da ovo je bio tek
samo jedan mali susret
U nizu

Još uvijek i svaki put
Dok prolazim cvjetnim lijehama
Kod Esplanade
Osjećam na sebi taj tvoj pogled
Kao kralj međ svjetinom
Pobjednik s laticama
I nimalo tužno
Ni nostalgično čak
Osjećam ponos
Kakvu sam samo ljubav
imala

Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu
I duboko u sebi znam
Bit će ti najdraža

Kao košuta

Kao što košuta žudi za izvor-vodom,
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga:
o kada ću doći i lice Božje gledati?



Pošalji svjetlost svoju i vjernost:
nek me vode,
nek me dovedu na tvoju svetu goru,
u šatore tvoje!



I pristupit ću k Božjem žrtveniku,
Bogu, radosti svojoj.
Citrom ću slaviti tebe,
Bože, o Bože moj!

(Ps 42, 2-3; 43, 3-4)



Radostan i pun blagoslova Božjih neka Vam bude Uskrs!

Sto godina samoće

Nikada ja nisam naučila izaći iz Maconda.


Otkada sam ga otkrila toga ljeta, doputovala poštanskom kočijom, raspustila se potpuno, čitajući je u svim milim položajima tijela, otuđujući se od vršnjaka, prijatelja, dečka, obitelji,
niti za Cien ańos de soledad, nikada mi nije postao pretijesan taj moj grad,
pogotovo kad vjetrovi ne bi stajali danima.

Uzalud su me uvjeravali kako je izmišljen, fikcija obična, i da se s vremenom gubi i taj osjećaj pripadnosti i taj osjećaj samoće, i da vjetrovi ne postoje, i koliko se god napuhavali silno i pušu, da nemaju dušu, i da čovjeku kako stari, postaje svejedno s kim će i kako proživjeti suton, doživjeti strasnu ljubav, postati suh i bez ljubavi, dočekati jutro, ugledati zvijezdu repaticu ispod niskih krovova Mexico Citiyja u kojem si pružio svoju dušu zvijezdama,
dragi moj Gabo.

Ne brini, nisam im vjerovala ni riječ.
Mi znamo. Nije svejedno.NIkada nije svejedno.

Sreća pripada hrabrima.
Baš kao i samoća.

I radije sam uvijek odabirala sto godina samoće,
znajući već otprije, odmalena, da se stvari na neki čudesan način odvijaju istovremeno.

I da ništa od mene ne odlazi.
I da ništa ne mogu izgubiti.
Osim sebe.

I da sam već umrla i rodila se, i da istovremeno imam i veliku obitelj u kojoj kao debela mama kuham šalšu s tijestom u ogromnom loncu, govoreći slasne prostote punim ustima i hraneći dječicu rajčicama i osebujnim humorom, a sve s debelom cigarom u desnom kutku usana.
I da sam istovremeno neka nedodirljiva principessa, dovoljna sama sebi, okružena tek povremenim ljubavnicima i obožavateljima, grozničavo opsjednuta sparivanjem cipela, remena i torbi, alergična na djecu i njihove prohtjeve.

Moj duh luta s Ciganima, pridružio se gusarima, muškarac sam nepovrediva ega i žena krhkija od cvijeta kestena.
Rođena otvorenih očiju, ja nepogrešivo predskazujem budućnost koja i nije ništa do li onoga što nam se odavno dogodilo. Nesposobna sam za ljubav i gorljiva u želji zauvijek tonuti u zagrljaju i vratu onoga koga zavolim.

Sve sam. I svuda. Proturiječna i istovremena.
I nije svejedno.

" Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati.

Ne gubite vrijeme sa nekim kome nije stalo da ga provodi sa vama.

Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo.

Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe.

Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.

Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni.

Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati.

Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.

Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni.

Život je kraći nego što čovjek misli.

La vie n'est pas ce que l'on a vécu, mais ce dont on se souvient et comment on s'en souvient."

Gabriel Garcia Marquez
( 06.03.1927.- 17.04.2014.)

Budi sretan, Gabo.
Živiš.

Vježbanje života

I tako vam ja već dva mjeseca idem na jogu.
Srela sam u veljači ženu, poslije saznah ime,
Bibu u dućanu,
vidjela da Biba ima plavu prostirku srolanu pod miškom,
pa sam je pitala
kamo i gdje
Onda sam noseć dvije kile krumpira i nešto špeceraja
Otišla s njom i upisala se na medical yogu
Atmosfera opuštajuća
Glazba umirujuća
Svjesno disanje
Vježbe mi sve odreda poznate otprije s pilatesa
A najdraži mi položaj sretne bebe
To vam je ono kad legneš na leđa
Primiš se za stopala s vanjske strane
Pa se ljuljaš i gugućeš
Masirajuć leđa vlastitom težinom

Danas sam čuvala mog najmlađeg F.
Dok su roditelji bili na jednom pogrebu
Groblje strmo, pravo zagorsko
Ptičice su pjevale, zvona zvonila, pčelice zujale
Pa mi se na tren učinilo
Dok sam se s unukom u kolicima u mojim crvenim štiklama
Verala uz strmi brijeg
Što dalje od groblja i tuge
Da zapravo smrti i nema
Bar ne onako kako je mi zamišljamo

To kako sam se s kolicima u istim tim štiklima
Poslije spuštala niz brijeg, polako, polako
A F. je i dalje mirno pajkio
Spada u SF kojemu sam i inače sklona
A to već pripisujem mojoj dvomjesečnoj jogi

Poslije joge danas
Kaže Biba kako joj sve više fali njen muž
Koji je prošle godine umro
I kako ona vjeruje u život poslije smrti

Pitam je, koje smrti
Kažem joj, moraš mu pokazati da je pravu mačku volio
A ne neku plačipičku
Običnu

Dvije pikule

U tim ratnim vremenima, bilo je gotovo zamamno izazovno sačuvati zdravu glavu.

- Nemojte izlaziti! Nemojte se okupljati! Budite doma!

Neprijatelj je bio nevidljiv na našoj liniji fronte; prokazivao se kroz prazne police s hranom, sa svakim zatvorenim obrtom, sa svim onim uplakanim ili zabrinutim licima prolaznika.
Smijeh je vrijeđao.
Valjalo je tih dana biti ozbiljan ili zabrinut.
U očaju, najbolje. Pa ti biraj.
Pričalo se da je rat ionako izmišljen zbog novog poretka.
Da nam se Bog sveti i stavlja nas na kušnju.

Kazalište nije radilo. Uvježbavali smo neke stare komade, jeli stari kruh i pili, pili puno i opasno, do nesvjestice.
Trošila sam zalihe hrane i novaca. Odlazila na selo po povrće. Kuhala. Kuhala po Escoffierovim receptima. Preseravala se.
Kada nisam pila, pomagala sam u bolnici oko ranjenika. Nosila im svu moguću hranu. Okretala ih da ne dobiju one teške rane po tijelu. Prematala. Oblačila im pelene. Solange i Maurice smijale su se mojoj ideji da pomažem, pomažem okončati taj besmislen rat protiv nevidljiva neprijatelja, nedopuštajući da mrtvačnice budu punije nego što bi trebale biti drugo jutro.

On je izgubio tri prsta i lijevo oko. Imao je predivne zube i volio se smijati. Kad je god ulovio priliku, uštipnuo bi me onom zdravom rukom za stražnjicu, kako bi privukao moju pozornost, a ja sam to uvijek jedva dočekala. Bio je , doduše, zaljubljen u onu Marie, sisatu preslatku bolničarku, a ja sam bila oko 25 godina starija od njega. No voljela sam sjesti na njegov krevet, a onda bi brzo krenula pjesma.
Koji glas, ljudi! Glas koji vas vodi zelenosmeđim brežuljcima, puteljcima, šumama, uzdiže vas na stabla, kupa u potocima, baca slapovima, ljulja u kaskadama i spušta nizbrdicom u običnim tačkama, dok oko vas pljušti šljunak, a srce vam je svoj na svome, zaigrano, sretno i mlado. Pjevala sam mu tercu, gromoglasno, ne štedeći se nimalo, kao da mi sam život o tim decibelima ovisi.
Uvijek bi se nakraju pristojno zahvalio. A ja sam zahvaljivala Nebu i svim tim brežuljcima, šumama i slapovima.

Moj lopov bio je daleko i pisao mi je pisma, duga, ljubavna i teška. Kako bih koje pročitala, morala sam ga odmah i spaliti, zbog mogućih uhoda.
Pohranjivati te riječi u sebe, bila mi je najslađa misija tog opasnog vremena. Osjećala sam se i sama poput lopova u vlastitom životu, kradući te riječi, trgajući ih od zaborava, pamteći i plamteći cijela poglavlja.

Jedan dan bih ga u sebi mrzila, vidi u što nam je život pretvorio zbog svoje lijenosti i neodgovornosti!
Drugi dan pomislila bih, pa što i imamo u ovom kratkom životu, osim par zvoncavih pikula u prašnjavu džepu, za sreću, koje samo ne smiju zazveckati u krivome trenu.
Takneš ih znalački prstenjakom dok su svi drugi oko tebe tako ozbiljni i važni, tako uplašeni i u panici, kao da su pobogu, namislili živjeti vječno.
A dođe tako kuga, dođe kolera, pogodi te glad i neimaština, i začas evo te onako razumnog, kako kopaš po kanti, tražeći ostatke hrane. Ili ležiš u bolnici i bore ti se za život.
A nisi nijednom pazi, nijednom nisi, vodio ljubav u šumi, na lišću, gledajući u nebo, nisi nahranio male cigane zadnjim novčićima, nisi nosio njene gaćice u torbi, za sreću, nisi..

Te pikule, te dvije pikule..čvrsto ih stisnem i ljubim, šapćem im najljepše riječi, svaku noć dok ne zaspim.

Nepoznate riječi 2

Nepoznate riječi

Sve lisnato

Danas sve lisnato
Mladi špinat na salatu



S naribanom crnom rotkvom
i mladim lukom

Čupam drač nalik uresnicama
Drač voli oponašati
Mora da je divlja mrkva
Crni nokti
Sadim nezaboravke koji niču sami
Prsti mirišu na
lisnato



Dragica s placa kaže
Jedite salatu tek u svibnju
Slušam je pobožno
Jer sve ima svoje vrijeme
A ono između vremena su pesticidi
Od kojih ugibaju pčele
Zato ih se više ne bojim
Tepam im
Jedite maslačke, kažem im



Dragica mi veli, ne dajte djeci jagode
Tek u svibnju, dodaje
Špricaju ih tako da je poslije zemlja
Dvije godine neupotrebljiva
Dragica ima 72 i sva je jedra, pupasta i lisnata
I krumpiri su joj neki slatki, žuti,
Blitva slasna
A tamnoplavi špinat puca pod zubima
U vrećicu mi trpa kao poklone
Lisnato, lisnato
Malo zelje, još malo špinata,
luka tankog ko olovka
A nisam joj ni rekla da sam s tatom
Zbog naglog pada hemoglobina
Opet bila na hitnoj
Treći put u tri mjeseca

...a tulipani...tulipani piju
sunce i radost iz krčaga...