Nikada ja nisam naučila izaći iz Maconda.
Otkada sam ga otkrila toga ljeta, doputovala poštanskom kočijom, raspustila se potpuno, čitajući je u svim milim položajima tijela, otuđujući se od vršnjaka, prijatelja, dečka, obitelji,
niti za Cien ańos de soledad, nikada mi nije postao pretijesan taj moj grad,
pogotovo kad vjetrovi ne bi stajali danima.
Uzalud su me uvjeravali kako je izmišljen, fikcija obična, i da se s vremenom gubi i taj osjećaj pripadnosti i taj osjećaj samoće, i da vjetrovi ne postoje, i koliko se god napuhavali silno i pušu, da nemaju dušu, i da čovjeku kako stari, postaje svejedno s kim će i kako proživjeti suton, doživjeti strasnu ljubav, postati suh i bez ljubavi, dočekati jutro, ugledati zvijezdu repaticu ispod niskih krovova Mexico Citiyja u kojem si pružio svoju dušu zvijezdama,
dragi moj Gabo.
Ne brini, nisam im vjerovala ni riječ.
Mi znamo. Nije svejedno.NIkada nije svejedno.
Sreća pripada hrabrima.
Baš kao i samoća.
I radije sam uvijek odabirala sto godina samoće,
znajući već otprije, odmalena, da se stvari na neki čudesan način odvijaju istovremeno.
I da ništa od mene ne odlazi.
I da ništa ne mogu izgubiti.
Osim sebe.
I da sam već umrla i rodila se, i da istovremeno imam i veliku obitelj u kojoj kao debela mama kuham šalšu s tijestom u ogromnom loncu, govoreći slasne prostote punim ustima i hraneći dječicu rajčicama i osebujnim humorom, a sve s debelom cigarom u desnom kutku usana.
I da sam istovremeno neka nedodirljiva principessa, dovoljna sama sebi, okružena tek povremenim ljubavnicima i obožavateljima, grozničavo opsjednuta sparivanjem cipela, remena i torbi, alergična na djecu i njihove prohtjeve.
Moj duh luta s Ciganima, pridružio se gusarima, muškarac sam nepovrediva ega i žena krhkija od cvijeta kestena.
Rođena otvorenih očiju, ja nepogrešivo predskazujem budućnost koja i nije ništa do li onoga što nam se odavno dogodilo. Nesposobna sam za ljubav i gorljiva u želji zauvijek tonuti u zagrljaju i vratu onoga koga zavolim.
Sve sam. I svuda. Proturiječna i istovremena.
I nije svejedno.
" Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati.
Ne gubite vrijeme sa nekim kome nije stalo da ga provodi sa vama.
Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo.
Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe.
Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.
Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni.
Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati.
Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.
Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni.
Život je kraći nego što čovjek misli.
La vie n'est pas ce que l'on a vécu, mais ce dont on se souvient et comment on s'en souvient."
Gabriel Garcia Marquez
( 06.03.1927.- 17.04.2014.)
Budi sretan, Gabo.
Živiš.
Post je objavljen 18.04.2025. u 01:45 sati.