Vitrinica
srijeda, 27.07.2022.Umorna sam.
Duša mi je umorna.
Listovi me bole na nogama.
Čistila sam njenu kristaljeru, vitrinicu punu kristala, staklenih čaša svih fela i keramike. Nitko me nije silio, htjela sam to.
Svaku stvarcu pojedinačno sam sapunala, ispirala, brisala.
I tako četiri kata.
Da je malo razveselim i zabavim.
Ona je svaku čašu uglancavala finim, mekim papirom.
Tu i tamo se sjeća, ovo joj je poklonila mljekarica, ovo je majčina dota.
Radile smo to zajedno godinama, oko Uskrsa i Božića.
Ima tu puno i mojih uspomena.
Čaše na štiklu za šampanjac, godina 2000.
Slika jedrenjaka starinskog na papirusu, kupljena na Korčuli.
Spužva s Krapnja. Njegovi satovi. Kompas.
Školjke izronjene tko zna gdje, u kojima još šumi more.
Glancala sam i glancala prošlost, ubila koloniju paukova, pa je sva znojna, prašnjava i razgaljena pozvala da vidi kako sjaji vitrinica. Kako se svjetlost prelama kroz prekrasan kristal i staklo.
- Ajoj, pa znam, to je moje sve, to ja čistim svake subote!
Puno humora tu treba.
Širokogrudnosti.
Jutros mi je rekla: baš nas lijepo ovdje hrane.
Navečer se žalila, nismo danas nikud išle.
Da, shvatila sam, treba izaći iz prošlosti,
treba je ostaviti tamo gdje joj je mjesto,
treba izaći iz kuće, iz vitrinice uspomena ,
oprati kosu u jezeru.
Dopustiti paucima da žive u kući, na miru.
Dopustiti vremenu da svojim proračunatim metodama iskusnog majstora melodrame i parodije
rješava stvari.
komentiraj (16) * ispiši * #