Autentičnost
ponedjeljak, 20.12.2021.Stara neka priča kaže, kako svaki grad ima jednu riječ koja ga najbolje opisuje.
Rekla sam mu to, dok smo se prečicom preko nekog velikog parka, s kojeg je pucao pogled na grad, spuštali prema autobusnom kolodvoru.
Zastao je, pogled mu je zatitrao u dubinu starih krovova i pročelja i izgovorio je:
Sloboda.
Da, idealan je to grad za izgubiti se, u svakom smislu.
Pogotovo ako si silno navezan na svoj pojam slobode i putuješ obijesno i dekadentno, putuješ jer tako želiš, a ne zato jer moraš.
Široki bulevari koje prelaziš van svih zebri i semafora, uzbrdice, nizbrdice i preko 2 miliona ljudi.
Prosvjedi za ovo i za ono, umorne žene koje se subotom navečer vuku kući s posla, stari željeznički most kojim na neki čudan način uspješno prometuju i tramvaji i putnički autobusi na dva kata i osobni automobili, i rijeke široke, nepregledne, i bogataši fino uređeni u svojim skupim automobilima i ljudi koji spavaju po pothodnicima, prekriveni kutijama.
Suprotnosti od kojih ti se zavrti u glavi.
Osebujan humor, široki osmijeh na moj izgovor i kaj, zaljubljenost u autentičnost i samosvojnost, pa ma kakva ona bila. Prihvaćanje mimo svake osude. Budi što jesi, al budi čovjek.
Nikakvo foliranje ne dolazi u obzir, odmah se prepoznaje figa u džepu.
Na glavnom šetalištu, cigani bubnjevima i trubama tjeraju zimu: Tebi moja mazo...
Kvartovi su međusobno povezani crvenim busevima koji jure preko raskršća i brzo dolaze jer ih je puno.
Od klope, jela sam teleću supicu i dugačke ćevape, ljute čvarke i kajmak, kad sam silno ogladnila od uspinjanja u razgledavanju grada.
Bili smo smješteni pored glasne muzike, zaključano u deset, kaže gazda: nema mjesta više ljudi, morate se najaviti par dana unaprijed!
Kroz tanke zidove ionako su dopirali basovi, a mi smo imali gitaru i svoju vlastitu muziku.
Zlatne ribice da nam uslišaju želje, u akvariju uzidanom u pregradu koja dijeli sobu od kupaonice.
Visoke dizalice grade grad na vodi, postoji ta neka opsesija Rusijom i svjetlom i pijanom raskoši, dok mali ljudi drhture u starim dotrajalim autobusima, zagledani u promjene i nimalo fascinirani njima.
Novac im je u tisućama. Čini ti se imaš puno, kad ono...
Zaključujem kako ti za te pare treba pozamašan novčanik, ali samo ako imaš sreće
U odnosu na naše cijene, sve je bitno jeftinije.
Još možeš pronaći kavu s mlijekom za jedan euro.
I nakon dva dana ruke u ruci, poljubaca dugih i slatkih, putujem doma, na zapad.
Cijelim me putem prate maline i mamina zvijezda.
Njegove oči pune brige, sjete i ljubavi.
Usred beogradske zime sanjari naglas o Španiji, meni, ovako posloženoj, prizemljenoj..
Očuvaj me Bože " triste per iterum".
Neka sve bude samo kao slatki san.
komentiraj (17) * ispiši * #
