Ne gnjavi, zvijezdo
subota, 31.07.2021.
-Ne gnjavi me, ne zovi me stalno, mama, mama, plivaj i šuti.
-Mama, što bi se dogodilo da zvijezda padalica sada padne u ovo jezero ?
-Bože, kako si naporna i dosadna!
Moja frendica i ja, ležale smo na plaži tog ljetnog popodneva, prepričavale si dogodovštine s našim frajerima,
pomalo razočarano i ogorčeno, ali i sa određenom dozom humora koji nas je ipak donekle držao iznad površine.
Nismo bile spremne za prekide s njima, ali nismo mogle niti zaključiti da smo sretne i zadovoljne sa svojim vezama.
Bile smo poput ove djevojčice koja pita što će biti sa zvijezdom padalicom, a svojim smo muškarcima bile
neshvatljive, teške i naporne, baš kao što je i ta malena bila teška i dosadna svojoj čangrizavoj i nezahvalnoj majci.
Mi smo, naravno, zvijezde padalice u toj priči.
A oni, oni jednostavno pričaju ili ne pričaju, govore, misle ili ne misle,
ali postupaju potpuno drugačije od nas. Poljubi ili ostavi, nema treće.
Muškarci rade samo ono što žele.
Dva svijeta, Mars i Venera, reklo bi površno oko, ali bilo je i više od toga.
Jedan se suzdržavao od svake emocije, a drugi ih je razdavao bez milosti.
Drugi je baš pripao meni, kao za peh. Jer na riječi sam oduvijek bila slaba.
Vjerovala sam svakoj riječi, a bogato ukrašenoj pogotovo.
Svaki puta, kada bi nam se veza nasukala u plićaku njegove neodlučnosti i moje nestrpljivosti,
on bi posegnuo za arsenalom svih onih riječi i rečenica koje bi svaka žena željela slušati danonoćno.
Ispucao bi u mene takvu nezadovoljnu i nestrpljivu, sumnjičavu i posesivnu,
čitav šaržer najveće nježnosti, pažnje, suza, preklinjanja, prepoznavanja,
pa bih tada ja, sva izranjavana njegovom ljubavlju spram sebe,
uvijek dolazila do zaključka da u toj vezi još imam gomilu toga za naučiti
i ne smatrati baš svaku svađu prekidom, što sam radila gotovo cijelog svog ljubavnog života.
Ima dakako, daleko puno važnijih stvari od ljubavnog odnosa.
Znadem nekoliko ljudi koji sasvim pristojno i mirno, pomireno i sretno, žive sami sa sobom.
Žive u ljubavnom odnosu sa sobom i svojim životom, što se za mene baš i ne može reći.
Cijelo vrijeme bih rado živjela u vatrometu, a znamo kako i kojom brzinom izgara to čudo
koje se rascvate na našem nebu.
I kojom brzinom, jedva vidljivom golom oku, zvijezda pada.
Kao djevojčica s početka priče, silno želim vidjeti što se događa dalje sa tom zvijezdom.
Pola stoljeća mi je u rujnu. Nisam djevojčica.
I gnjavim samu sebe tim čeznutljivim proplamsajima, kao da drugih briga nemam.
Neki sam dan pričala s mojom prvom, dječijom ljubavi.
Čujemo se povremeno i lijepo je kada se grleno smijemo preko telefona.
Živi u drugoj zemlji, ima brak i dvoje djece, stvara, radi i nismo se vidjeli godinama.
Kada sam mu ispričala što me muči, zaključio je da ne znam uživati u onome što imam.
– Dobro ti je ovako, kaže. Zašto se želiš skrasiti ?
Imaš napokon slobodu da radiš upravo ono što i kada želiš.
Nikakve obaveze. Ljubiš kada ti se ljubuje, a u međuvremenu živiš kako ti se živi.
Otkuda ta potreba za zajedništvom i gniježđenjem, kao da sam ptica ?
Želim li ja njega uopće takvoga imati svaki dan pored sebe ?
Tko zna što bi ostalo kada bi se istrošile te „verse i note, šarene perle „
kojima me zasipa, kojima me kupuje ?
Tko zna gdje bih se spotakla i pala, kako i kojom brzinom.
Kad nije mjesec, na nebu strasno sjaji mamina zvijezda,
zvijezda koju smo zajedno gledale u ljetnim noćima,
zvijezda kojoj se ona smješkala, kojoj je pjevala i kojoj je vjerovala.
Kronično nezadovoljna ? Ne, uvijek zagledana u visoko, s vjerom da joj neće zauvijek biti nedostižno.
To je briga za zvijezdu, briga za ljubav, briga za snove i želje.
To je kada ti nije svejedno, tada gledaš visoko.
Pa neka si i davež i gnjavež, teška osoba s kojom je nemoguće živjeti.
Jednom će ta zvijezda, vidjet ćeš,
samo kliznuti preko isuviše ukrašenih riječi,
ko mali bodež rasparati komadić tamnoplavog neba u kojem se posijala
i u tom padanju pronaći i zadržati samo svoj sjaj.
komentiraj (18) * ispiši * #
