Tatica
četvrtak, 05.11.2020.A božemoj...tata je tata, tatu se sluša. Jest da viče ko slon, izvitoperena lica, nadnosi se nadamnom ko da će me progutati.
Sjećam se tog popodneva. Bio sam sav crn u licu jer smo se dugo grijali kraj peći lokalnog kestenjara, starca jednoga, koji je bio star i šaljiv oduvijek. Imao je zube žute, na parove razbrojs.
Al uvijek je imao baš dobre fore. Znali smo mu pozobati skoro polovicu pečenih, nije nas špotao. - Mogli ste ić u šumu i vratiti se s kojih deset kila, mulci jedni, umjesto da tu lajete kaj babe.
Vratio sam se kasno i izuo se vani, nadajuć se da tata već spava.
Al ne, ne..evo ga.
Sjedi supijan u kuhinji, u potpunome mraku. Tko zna s kojim je sve demonima dotad razgovarao. Gleda me kroz mrak i mada je mrak, ja točno znam koji je to pogled.
-Tatice, kažem, koda mi je pet, a ne 12.
- Tatice?, ponovim.
Prenem ga. Možda je čak i spavao.
On ustaje, a ja dobivam poriv pobjeći.
Ostajem i već tu sam si glavni lik u stripu.
- Idem ja sad spavat, zaglumim nonšalanciju i zijevanje.
A onda kreće košmar. Ustaje naglo, ruši stolac uz tresak. U ruci mu remen. Grabi me za rame i trga mi hlače. Bez riječi, bez psovki, samo uz silan, ljut napor, stenjući.
Udarci, udarci, udarci.
Udara tata usamljenost, neimaštinu, tugu, poniženje.
Kosu majke koje više nema. Njen svilom protkan šal s mirisom ljubica. Njene sedefne ukrase i porculane, sve lijepe stvari i pustoš koju je ostavila.
Udara, udara, udara.
Fijuče remen, pa koji put pogodi i stol.
Čini mi se da i stol jaukne, al ja čvrsto stišćem zube, grizem usta. Pokrivam glavu. Guzica nema duše.
Meni ni tada, kao ni puno puta prije, nije bilo jasno što sam kriv.
Pušta me skršen. Ja brzo bježim u svoju sobu. Popiškio sam gaće, al bojim se presvući, da ga ne razjarim još više. Pa mi je hladno cijelu noć.
Sve je počelo s malim lažima.
Lažima sam spasio živu glavu, otišao od kuće, opljačkao prvi kombi, kiosk i kuću.
Laž mi je dala obrok, plaćene režije, topli krevet.
I svakoj koja me voljela, lagao sam bar sitno, iz zabave, dosade, iz lažnog osjećaja nadmoći.
Nikad više mokar u krevet.
Al ona..ona je sve vjerovala.
Te njene oči. Ko dva jezera u kojima sam se cijeli vidio.
- Ma nije važno, govorila bi kad bih ja krenuo vrdati.
Pritom je tako posebno odmahnula rukom, nasmiješila se široko ko suncokret, kao da nitko na svijetu nije bitan i ne postoji, osim nas dvoje.
Znala je i kada prešućujem, a to mi je bilo najstrašnije od svega.
Činio sam se sebi tada jako malen. I to me ljutilo.
- Unakrsno ispitivanje, ha?
- Ma nije važno, i smijeh pikulast, u očima iskrice one ivanjske vatre na tamnome nebu.
Moj mulj se sušio. Nisam nikom ništa kriv.
Kad se ne moraš sakriti, čemu da se skrivaš.
komentiraj (7) * ispiši * #
