SarahBernardht

23.07.2020., četvrtak

Zaklon

" Samo da nam Bog ne da koliko uistinu možemo podnijeti.
Neka nam nitko ne da koliko uistinu možemo podnijeti."

"Katkad ljudi ne zaslužuju istinu. Žele je samo zato da te mogu osuđivati."

" Nitko nas ne uči da prihvatimo rok trajanja važnih stvari.
Ne uče nas niti da je katkada jedini neuspjeh naša inertnost
kojom im pomažemo da i dalje traju."
( V. Montfort)

*******
Na desnoj ruci imam upalu palčanog korijena, to je sindrom De Quervain, neki Francuz me opsjeo. A ko bi mene drugi, zar smo sumnjali. Osvećuje mi se zbog lošeg izgovora.

http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/bolesti-misica-kostiju-i-vezivnog-tkiva/bolesti-sake/de-quervainov-sindrom

Kaže da je to sindrom pralja:-))))
Nekog sam dobro oprala. I zažmikala pritom, dabome.

Pregledao me danas gorički fizijatar u 5 minuta, onako kako bi me moj najmlađi unuk pregledao.
I naručili me na terapiju 21.09. Ej, halo! Desna ruka.
Ne da mi se ni nabrajati za što mi sve treba moja desna ruka i koliko me to jako već dva mjeseca boli.
Kad sam medicinsku pitala što bi ona na mom mjestu napravila, a to redovito pitam zdravstvene djelatnike, naivno računajući da ću probuditi empatiju, pogledala me i mrtvo ladno izjavila: išla bi im dotad na bolovanje.
Eto.

A isto mi se ponašaju i prema mami. Ona doduše jest na bolovanju trajnom, jer ima 84, al krvavo se moram pomučiti da je uopće uvaže kao pacijenta.
Danas mi je pola dana spavala. A onda se predvečer naljutila što joj ne dam cigaretu, uz izjavu da je valjda želim ubiti.
Ovisnost.
Svi smo o nečemu.
Neki o moraliziranju, također.

Mislim da je u ovom stadiju, više ubija moraliziranje i prodikarenje, nego ta dva dima koja povuče.
Žao mi je što tako slabo čuje, pa ne možemo razgovarati kao nekada. Ona je uvijek znala prave riječi. Sada samo promatra promjene na svome tijelu.
Teško mi pada to njeno tiho odlaženje.
Pa probavljam svoju propalu ljubavnu vezu, kao da je to nešto uopće važno. Mada znam da ću sve to, kad tad, šarmantno ispovraćati.
Samo da ne mislim na krajeve koji će stvarno krvariti i boljeti.

Ljudi vole olako osuđivati i prosuđivati. A ipak, uvijek treba imati na umu, da svatko ima svoje razloge, da su oni ponekad bolni i neriješivi, pa mislim da je najbolja opcija neimati o nečemu ikakvo mišljenje, ako me se ne tiče. Ako me se ipak na neki način tiče, odšetati, zabaviti um nečim drugim, sve samo ne- prodikariti.
A ja imam sindrom pralje.
Prodikarila sam, znači.


*******
Svaki dan nešto loše u nama
treba umrijeti.

Kad se zrak ispuni elektricitetom
Podmukle grmljavine
Zamiriše kiša i zagrle se stabla
Poviju se ivančice, bijele orhideje
Osjećam te tako blizu
Kao da ti dah mogu pomirisati

Onda pazim i ne gledam u pod
Da ti ne ugledam cipele
Ne gledam prema brezi
Jer u snu mi tamo stojiš
Pokisao i bolan

Gledam u nebo zatvoreno
U ptice koje nisko prolijeću
Pa zajedno s njima
Tražim zaklon
Tražim

Ako ne pronađem za ovu noć
Naći ću za drugu, treću
I dotad kisnuti kako već kisnu
Znaš
Zaljubljeni



- 20:04 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***************************************************


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach
***************************************************
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Relativizacija sreće

( Annaboni )

utorak , 26.03.2024.

Mavat ću svojim srcem kad god zatriba pa nek se čudi

ko se čuditit voli

biti ću tužna kad oću, Zaljubljena u ljubav ( to sam od Pupačića nasljedila )

kad mi dan bude osigurano lip pa zbog toga

i neshvaćena i kritizirana ka ono neozbiljna a ozbiljna

U glavi mi ptice raspjevane ka u Danijela Dragojevića samo im ne dajem

reta da su glasne, jer se oko mene svit ispripada

i, uostalom, zašto bi se trudila biti ratio kad je lakše ovako

utopit sebe u masu vas ( naoko ) sritnih i pametnih a čudo vas ima

sa srcem na dlanu da se lipota vidi

ma opet više volim Urbana koji bira Ptice a ne ljude

manje laži u cvrkutu nego u ričima nekih koji govore

..................................................................................



Možemo li se podijeliti na sretne i manje sretne ?

Ne, i ne treba jer se tako ljude ne dijeli po onome što napišu

pisali o sebi ili o bilo čemu oko sebe.

Mi nemamo veze s trenutkom, kada se srce i mozak raziđu međusobno

pogotovo, ako je mozak jači i raskomada srce.

I tada posegnimo za najšarenijom zastavom da se vidimo u mnoštvu

oporavljenih od raspucanih šavova vlastitog bića

Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."




stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."