Đenoveško jedro
utorak, 21.07.2020." Mozak se razvija i stari, ali srce zauvijek ostaje dijete, sve dok ne prestane kucati. Srce nikada ne nauči lekciju."
" Oduvijek mi se sviđaju ljudi s ožiljcima, poput stabala. Štaviše, nemam povjerenja u ljude koji nakon četrdesete nemaju nijedan ožiljak."
( Vanessa Montfort: Žene koje kupuju cvijeće)
Srce kao znatiželjno, zaigrano dijete, to je razlog zašto se, uvijek iznova možemo zaljubiti, povjerovati, nadati se. Razgolititi, predati, pasti, na leđa, pljusnuti u bezdan, pasti na onu rupicu tvrdoglavu na bradi.Poderati koljena, izbit si zube.
Bez obzira na godine.
Netko pravim pokretom i u pravo vrijeme povuče našu crvenu špagicu i odmota se ono sakriveno klupko naše žudnje za bliskošću. Pripadanjem. Povjeravanjem. Poklanjanjem vremena. Zjenica. Prstiju.
Sve se odjednom ispreplete i postaneš s nekim pletenica.
Te i te ruke kao da poznajemo oduvijek. Smijeh i madeže.
Poklopiti se treba puno toga i ti znaš dok se događa, da se to ne događa često.
I zahvalan si. I svečan. Radostan i pun.
No, sve ima jebeni rok trajanja, baš sve.
A onda je glupo i pomisliti, a kamo li izgovoriti da te,
te i te ruke nisu bile vrijedne.
Da je netko bio pogrešan.
Zar samo zato jer više nije?
Voljela si. Smijao si se. Vjerovala si. Bio je pravi. Za tebe u tom trenutku, na tom zemljinom meridijanu, u toj kapi koja uvijek, nezaustavljivo klizi svome kraju, zbog gravitacije, zbog one vječne odanosti zemlji, bio je ko stvoren za tebe. Ma nacrtan.
Da je bio drukčiji, ne bi vrijedilo.
Ne bi se tada bili ni zamijetili u gomili.
Bolnom i povrijeđenom srcu treba vrijeme, ma svo vrijeme ovog svijeta. Tu nema pravila ni roka.Taj se dio ne može preskočiti novim susretima, novim licima ili tijelima.
Tijelo se uči živjeti bez voljenog tijela.
Duša bez duše.
Dijete se preispituje zahvaljujući razumu.
U tom vremenu vraćamo se ponovno sebi, jer smo iz sebe izašli na trenutak nalik treptaju lista, da bi se mogli drugome cijeli dati.
Onda si opet pupoljak. Opet si na početku, s nekim novim spoznajama o sebi.
Puno gubitaka ljubavnih, neustrašivo srce ne može niti zamisliti, kamoli pokolebati.
Samo se to zaigrano i znatiželjno dijete mora od svega malo odmoriti.
Zahvaliti se kao nakon plesa, nakloniti se kao nakon predstave pred praznim gledalištem, gdje nitko neće klicati, pljeskati ili zvati na bis. Fajrunt.
Odjednom više ne govoriš mi.
I jasno, isuviše jasno čuješ svoj glas.
Nije lako.
Da bih naučila otpustiti, neki su k vragu morali umrijeti.
Ovaj je živ, hej, ovaj je živ!
I znam, jednostavno znam..
Noću gleda preko Une.
Kad se ugase svjetla njegovih pozornica, stišaju zvukovi,
znam da osjeti šljapkanje mojih malih stopala, mojih žuborećih misli, oblutke mojih razmišljanja.
I sto ga stvari još podsjeća na mene.
Ostavili smo pečat. I trag.
Mene se dugo voli.
I dobro zna da ću ga još žarko voljeti i strasno mrziti jedno određeno vrijeme.
Moje srce je dječak. Nije pičkica.
Stari moreplovac. Nabildano je ožiljcima.
Zacijelit će jednom, kao što je i prije
krenut ususret novim putovanjima.
Sa svim pokrpanim i oslikanim jedrima,
znajuć dobro u kojem trenu treba
raspetljati užad
ugasiti motor
uprijeti svom snagom
motati, motati
I dići
đenoveško jedro
komentiraj (21) * ispiši * #
