Samoočuvanje zaboravom
petak, 17.07.2020.Pisala sam već o tome, koliko se njezin mozak zaboravom
brani od svih strahota koje je proživjela.
I po ne znam koji put spoznajem, divno je kod našega tijela to samoiscjeljivanje, samoočuvanje,
moguće samo ako nam je još
iz nekog sentimentalnog razloga stalo do života.
- Danas bi nam bila godišnjica braka, velim ja mojoj svekrvi.
- I, jel ti čestita?, pita ona ozbiljno.
Kad je podsjetim da on to nažalost, nije u mogućnosti, jer...
obje prasnemo u nekontroliran smijeh, ko dvije curičke.
Ona sve više ima osjećaj da ne živi ovdje.
Da je tu samo u posjeti.
Kad je podsjetim da je stan njen, da ga je kupila tada i tada sa svojim suprugom, ona ljuto odmahne rukom i kaže:
što je meni bilo da iz Dalmacije dolazim vamo..!
Čitav dan traži ključeve i novce.
Pronađe ih, pa opet zametne. Pa opet traži.
Zaključa nas u sobu, pa skupa premećemo po njenim uspomenama.
Ona naravno, sve vidi zamalo prvi put.
Kad joj kažem da idem doma, pita me začuđeno i dječje:
pa di ćeš, ti tu živiš!
Klinci i ja strpljivo joj ispravljamo percepciju.
Njima je to već posve normalno. Osjećaju se odraslo i važno.
Meni je bolno dirljivo.
Danas je krenula za mnom duž hodnika i prvi put me zagrlila.
Poput izgubljena djeteta.
Rekla mi da sam joj puno pomogla.
I da nitko ne razumije koliko sam divan čovjek.
Sve samo i isključivo zato jer sam rekla da to nije ništa strašno i da je sva sreća da zaboravlja i zato jer smo se danas puno, puno smijale njenom zaboravu.
Ona se plaši svog zaborava.
Ja se bojim mog pretjeranog pamćenja.
Zaborav je blagoslov.
Kao velika dobra ruka koja zaklanja sve.
Zaborav poput analgetika, čuva od većih šteta i zato
svaki dan treba namjerno zaboravljati.
Vježbati to umijeće marljivo.
Pogotovo ako ti nije urođeno.
Dođe li ti sjećanje, zagubi ga poput starih ključeva.
Ništa novo, nikakav odgovor ti neće donijeti.
Biti master of losing something, kak veli Bishopica.
One art.
Ne dramatizirati, pustiti, ne držati se tako grčevito za ljude, stvari i pojave, da nam ne poplave prsti, popucaju kosti, ne zaboli šaka i korijen palca, kao mene što boli već dva mjeseca.
Jer grabim sjećanja. Prizivam. Stišćem ih, pritišćem uz srce.
Hotimice i nehotice.
Grijem se na svom prošlom ljubavnom ludilu.
Ponavljam si što je rekao, kako je rekao, kako me ljubio.
Kao da bez toga ja ne bih bila ja.
I dok neki skoro pa opsesivno pamte pjesmu, suton, datum, riječi, mjesto, pogled, stisak, poljubac, zjenicu..
neki više ne znaju tko ste niti kako se zovete, niti gdje su vas uopće sreli i upoznali.
"Svaki dan je novo ušće.
Poteci kao rečica.
Neka se trnje plete gušće.
Nebo je tvoja prečica."( Đ.B.)
One Art
BY ELIZABETH BISHOP
The art of losing isn’t hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster.
Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn’t hard to master.
Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.
I lost my mother’s watch. And look! my last, or
next-to-last, of three loved houses went.
The art of losing isn’t hard to master.
I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn’t a disaster.
—Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan’t have lied. It’s evident
the art of losing’s not too hard to master
though it may look like (Write it!) like disaster.
komentiraj (22) * ispiši * #
