U izolaciji, prvi dio
četvrtak, 19.03.2020.Pečem kruh.
Raženo, kukuruzno, pirovo i pšenično brašno.
Polijem ga s malo maslinovog, posipam bučinim sjemenkama. Bude jako fin. Nemjerljivo s kupovnim.
Oduvijek me smiruje ta tekstura tijesta.
Pa onaj miris raskošne, hrskave korice
koji se razlije kućom.
Miris sigurnosti.
Pečem palačinke klincima i starčadi.
U tri tave- puno ih je.
Pa izmišljamo nadjeve. Imamo pekmez od naših marelica.
S mljevenim bademima ili lješnjacima, to bude čarolija.
Klinci stave i kraš ekspresa.
To je već tradicija. Šljive i orasi. Ludnica.
Hvala kokama na jajima.
Hvala djeci na bezbrižnosti.
Nabrala sam mladu koprivu. Miris joj je predivan.
Svjež, proljetan, zdrav. Ko s drugog svijeta.
Osušila sam je na suncu i sada kuham čajeve s medom i limunom.
Nekad i malo kurkume i đumbira.
Hvala ti prirodo.
Maske radimo kreativne. Od rola papira.
Nacrtamo i jezike. Beljimo se strahu.
Klinci misle da su maškare.
Zabavljamo se.
Proljeće buja.
U Veneciji su se pročistili kanali i nakon puno godina,
vratile su se čaplje, patke, labudovi.
Zrak je nekako čišći i mekši otkada su ljudi doma.
Neki ljudi. Odgovorni.
Ili pak nasmrt preplašeni.
Presadila sam ružu apricot.
Stari mi ne da sijati paradajze, veli da je rano.
Koda sjeme zna.
Koda želja zna što je nemoguće.
Počela sam opet slikati. I dalje ne znam.
Al mi paše misliti da znam.
Danas ovog tužnog klauna.
Odlično je ispala suza. Baš se rasplakao.
Sutra ću ga tješiti.
Od prošlog četvrtka sam doma. Stari godišnji. Bruh me boli svaku večer, a sad i nije neko dobro vrijeme za bolnice.
Moram se strpiti.
Al marker je dobro, hvala anđelima.
Nije mi se išlo riskirati po javnom prijevozu.
A kroz firmu nam prođe i tisuću ljudi dnevno.
Nastojim biti odgovorna za sebe i druge,
sve nadajući se da će u mojoj firmi netko pametan organizirati dežurstva ili posao od doma.
Ništa. Još ništa. Ne znam razmišlja li itko o ikome.
O starčadi koji zbunjeno tumaraju gradom i institucijama..znam da nitko ne misli.
Kolegice mi rade pod posebnom psihozom. Od doma ih smirujem. Onak, sjedim na deblu, pod brezom, izujem čizme i prstima nožnim čeprkam travu i zemlju, pa im preko mobitela prodajem jeftinu psihologiju. Nekad čak upali.
Sve će biti dobro. I belive you.
Dok god ima ljudi koji besplatno šivaju maske.
A Venecijom plivaju patke i labudovi.
A idući tjedan, vozit ću se na posao, nadam se u praznom busu.
S nacrtanom maskom i sjemenom nade u džepu.
Maska ima jezik kojim se beljim svim paničnim egoistima.
A sjeme..koda sjeme zna.
Ko i želja.
Ko i djeca.
Baš u tome im je snaga.
U neznanju.
komentiraj (18) * ispiši * #
