< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2021 (11)
Rujan 2021 (21)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
03.03.2018., subota
Pupoljci



Kaže mi netko drag, kako ne znam prihvatiti činjenicu postojanja zla.
Pisala sam o tome, kada sam ipak napokon otkrila jednog davnog ljeta na Korčuli, da postoje lijepi, nelijepi i ružni, koliko god mi šutjeli o tome.
Sablaznila me tada spoznaja o tome, kolike duševne škrape šeću među nama, emotivni mrtvaci i ljušture, koji su doista u stanju činiti drugome, naizgled ničim motivirano, neshvatljivo zlo.
Lako je biti zao. U tome nema nimalo avanture niti mudrosti. Za to ne treba nikakva posebna vještina, napor, nije to nikakav poduhvat. Vodiš se svojim najnižim pobudama, ne propituješ svoje predrasude niti smatraš da ih imaš. I žbam, bum, tras...nanosiš povrede. Nema veze, i tebe povređuju, zar ne.
Teže je biti dobar. Veća je duševna širina za to neophodna, samopropitivanje, samokritičnost i znanje, a poseban je izazov u nekim vremenima, kada svak misli samo na sebe.

Nakon spoznaje da postoji neshvatljivo zlo,
upravo zbog nepostojanja imalo umnog napora za njegovo ostvarenje, došla mi je spoznaja i o tome, da je u svakome od nas ipak pupoljak dobrote.
Nekada i mimo našeg htijenja, zbog teških životnih okolnosti, ta divota od budućega cvijeta, nije uspjela dobiti priliku za procvasti.
Pa se budućnost osušila.
Bez dobrote nema rasta ni napretka.
Zlo uvijek poždere sebe samo.

Da se ne bi slučajno pitali i mada pouzdano znam
da će se neki ovdje ovime naslađivati, Donin me svijet, u bezazlenoj desno-lijevoj političkoj raspravi, na svom blogu i u svom odgovoru na moj komentar, bezočno povrijedila. Ostala sam zgranuta tom bezrazložnom
( sic!) zloćom. Kao i činjenicom da me žena uopće čita, da je uopće interesiram.
Kao da je jedva čekala da mi kaže što me ide.
A ne poznajemo se.
Ne zna žena ama baš ništa o meni.


Inače se zlobi i zloći redovito nasmijem.
Ovdje sam pak osjetila debeli žalac moralnog osuđivanja, pri čemu je pokušala ocrniti moje poetsko i prozno izražavanje, nazivajuć ga sramoćenjem nekoga koga više nema i njegove obitelji, koja se
( od mojih krvoločnih napada) ne može obraniti.
Pa je eto, baš ona tu da im osvjetla obraz.
Kao i umrlom.
Stog mi nije do smijeha.
Imenovana je sve rekla o sebi.

U mom pisanju ima puno i fikcije i stvarnih emocija.
Prerađujem kroz pisanje mnogo toga što je bilo.
I tako preživljavam.
Ekstrovert sam. Puštam bol svjetlosti.
A taj netko koga više nema, bio je moja ljubav, kao i ja njegova, pune četiri godine.
Bilo to nekome drago ili ne, bilo bi bolje dotičnoj, da svoje neshvatljivo zlo preusmjeri na nešto što zahtijeva i zaslužuje toliku silinu negativne energije, a to zasigurno nismo moje anonimno pisanje ovdje i ja.
Ovaj dosad napisano, treba shvatiti kao vijenac češnjaka, ali i glogov kolac, bude li trebalo.

*******
Jučer sam unatoč smrznutom kišobranu u ruci i potrebi navlačenja klizaljki radi lakšeg kretanja smrznutim cestama, nakon posla, sva onako smrznuta dodatno objavom da je umro Ribafišev Roko, to djetešce koje mu je bilo smisao i Sunce života, krenula na poeziju, prozu i svirku u velikogoričkom Podrumu.
Nastupao je moj dobar poznanik, Zlatko Majsec, poznati Frik iz kvarta, a oduševio me već i otprije svojom iskrenom skromnošću i nenametljivošću.
Zlatko je diplomirao filozofiju i pedagogiju, jednostavan je, drag i previše samokritičan u ovom moru samohvale i mediokriteta.
Poezija mu je zezancija i rima, uglavnom socijalno obojana, a priče zanimljive i višeslojne.
Družili smo se nepretenciozno, baš kako volim, ko u vlastitom dnevnim boravku, bilo je i jako dobre svirke.
Dobila sam knjigu s posvetom u njegovom stilu.
Došla sam do zaključka po ne znam koji put, kako su baš oni koji doista vrijede, pa bi samim time mogli puno dobroga donijeti svijetu, izrazito skromni i nenametljivi, pa samim time često ostanu anonimni,
što je velika šteta.
Ne razmeću se diplomama, objavljenim knjigama, talentom ili sposobnostima. Uvijek su si nedovršeni i nedovoljno dobri, jer u svemu vide prostor za učenje i napredak. Od širine horizonta, nemaju vremena za zloću.
Najglasniji su upravo oni, koji nemaju ništa za reći.

******

Zbog onih pupoljaka s početka, uvijek dajem priliku.
Razmjerno tome, nailazim na udarce, izdaje i razočaranja.
Zbog širine horizonata i u ime stalnog učenja, nemam vremena za zloću. Iako znam da postoji.
Možda mi je to i zbog imena: izvući ću iz svakoga onu posljednju suzicu davno zatomljene i prezrene nježnosti.
I nikada neću prestati vjerovati u pupoljke.
Nekada žive duboko u smrznutoj zemlji.

Zamisli sreće da ih toplinom nekako probudim.

- 16:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.