skica

petak, 02.06.2017.


o tome

kako mu se sunce pleteničasto upliće u zlatne uvojke

(baš kao što se uplitalo u sve i njegovom ocu)



ili o tome možda

koliko ga sunce voli ljubi i treperi mu

trepavicama
ispod kojih tako dugih i zavinutih

stanu sva kraljevstva

blagoslova i bezbrižnosti

(koje smo zaboravili )

ili ipak o tome kako me budi noću točno u tri

igrajući mi se donjom usnicom
( jer vidi u mraku )

i onda se nestašno smije mojim razrogačenim očima

koje ga često pitaju
- čiji si ti, mali, ha ?
Tko si Ti ?


i onda

smijemo se ko dva prastara znanca

do jutra mladog

( di si, kako si, gdje si bio ti do sad )

jer i ne treba ti sna kada nekog otprije poznatog

upoznaješ trajno, bez zadrške

i bez saznanja o opasnostima koje nas ionako čekaju putem
( znali mi i bojali se mi ..ili ne )

i sve je tako neodoljivo zgusnuto u tom prijeljetnom trenu
miriši oluja
potopit će nam grad
al njegovi poljupci kao meka marelica
koji će govoriti:
ništa to
strašno bilo nije

pa me vodi, sunce malo,

kroz grmove ruža, probuđene lavande

dok bijeli ga leptiri nadlijeću

dodirujuć plavu kosicu

vrhove

pokazuje mi kakav svijet treba biti

i imam njegov izraz lica

čitav tjedan

i njegovo

viđenje stvari