SarahBernardht
29.01.2017., nedjelja
Dan sedmi
|
STO GODINA SAMOĆE Nikada ja nisam naučila izaći iz Maconda. Otkada sam ga otkrila tog razuzdanog ljeta koje je mirisalo po zapuštenim ružama, odstajaloj vodi u crijevu i sprženoj travi, pa doputovala poštanskom kočijom i raspustila se čitajući je u svim milim položajima tijela, otuđujući se tako od vršnjaka, prijatelja, dečka, obitelji, niti za Cien ańos de soledad, nikada mi nije postao pretijesan tvoj grad, osobito kad vjetrovi i snijeg u travnju ne bi stajali danima. I zalud su me mudri uvjeravali kako je izmišljen, ma fikcija obična, kako se s vremenom gubi i taj osjećaj pripadnosti i taj osjećaj samoće, taj žar, taj vječno siguran ugib na predjelu nečije ključne kosti, da vjetrovi ne postoje koliko se god napuhavali i pušu jer nemaju dušu, da čovjeku kako stari, postaje zapravo svejedno s kim će i kako proživjeti suton, odmetnuti se od sigurnog tla, doživjeti strasnu ljubav ili postati suh i bez ljubavi, dočekati jutro ili ugledati zvijezdu repaticu ispod niskih krovova Mexico Citiyja u kojem si pružio svoju dušu zvijezdama, dragi moj Gabo. Ne brini, stari moj, nisam im vjerovala ni riječ. Mi znamo. Nije svejedno . Nikada i ništa nije svejedno. Sreća pripada hrabrima, ludo hrabrima. Kao i samoća. I radije sam oduvijek odabirala sto godina samoće i neka čudna snjegovita proljeća, znajući već otprije, odmalena, da se stvari na neki čudesan način odvijaju istovremeno. I da ništa od mene ne odlazi. I da ništa ne mogu izgubiti osim sebe. I da sam već umrla i rodila se, pa čega da se onda bojim. Da istovremeno imam i veliku obitelj u kojoj kao debela mama kuham šalšu s tijestom u ogromnom loncu, govoreći slasne prostote punim ustima, hraneći dječicu rajčicama i crnim humorom, a sve s debelom cigarom u svom desnom kutku usana. I da sam istovremeno plesačica na žici, ostavljen muškarac u zadimljenom cafeu, uplakan klaun u cirkusu na rubu grada ili ona laka morala naslonjena na zid nekog zapišanog kolodovora na rubu svijeta. Moj duh luta s Ciganima, pljačka brodice s gusarima, muškarac sam nepovrediva ega i žena krhkija od cvijeta kestena. Rođena otvorenih očiju, ja nepogrešivo predskazujem budućnost koja i nije ništa do li onoga što nam se odavno dogodilo. Nesposobna za ljubav i gorljiva u želji zauvijek tonuti u zagrljaju i vratu onoga koga zavolim. Sve sam. I svuda. Proturiječna i istovremena. I zato nije svejedno. Ništa nije svejedno. Moji dodiri zaustavit će mraz cvijeta u propupavanju, ali specifična i teško shvatljiva logika u samo tri sekunde kadra je otpustiti uže u sasvim pogrešnom smjeru. - Čudo si, kaže. A meni se skuplja ona nezaustavljiva tekućina na rubu zjenica dok ga gledam tako zamagljenog, u pokušaju da me shvati kao čudo koje nije moguće razumijeti bez samoće. Od sto godina.  |
28.01.2017., subota
Dan šesti
|
RUKE Uvijek kada bi dodirivao moje lice Bilo je tu jako puno nježnosti i brige Znao bi reći nešto kao: smršavjela si A ja bih se tada sretno nasmiješila Zbog pregršt dragih zadovoljstava Izrečenim Mada to i ne bila istina Uvijek kada bi dodirivao moje lice U njegovim su rukama lepršale ptice Ptice koje je gušio, skrivao Po najtanjim zakutcima očiju svojih Mojim licem on ih je puštao Da se kočopere, da zavode Gnijezde se i guguću Te ptice svojih ruku koje nije volio Uvijek kada je dlanovima dodirivao moje lice S oba dlana, ko muškarac koji voli Sunce je milovalo brežuljke Zrilo je grožđe tirkizilo je more Pupale šume Povijale se ljekovite trave Daleko na poljima nekim mekim Provanse  |
23.01.2017., ponedjeljak
Dan peti
|
Mače u šoku što te nema škripim ledom mrznem prstima nasmrt preplašena proljeća  |
20.01.2017., petak
Dan četvrti
 Rekao je "Sarah, on je bio samo jedan segment tvojega života" Jedan začin samo treperava slutnja jedan povik amo kompozicije lutnja I to me tako gorko i neutješno rastužilo I to me tako isuviše lako odobrovoljilo Ti bi ionako htio da ljubim svakodnevno al i dalje se svojski trudiš da nitko ne bude bolji od tebe |
19.01.2017., četvrtak
Dan treći
|
PRVI PUT sva ta sjećanja koja me zatrpavaju tko mi ih šalje to možeš samo ti drugi nitko ne može znati kako si mi milovao kažiprst tamo uz jezero kako si mi osluškivao bilo na zglobu desne noge Bilo je zadnji put A sve kao da je prvi put otud ta snaga, da  |
14.01.2017., subota
Dan drugi
|
ZIMSKI VITRAJ Noćas smo se ljubili. Bilo je gusto i meko za nepce ko liker od čokolade Desni obraz sam mu prepoznala osvjetlilo ga je sunce Osjećaj je bio mješavina požude milja ljubavi Onda je krenula navala strasti pa smo se kucnuli prednjim zubima iako nije imao zube i premda je mrtav sada već tri mjeseca i osam dana  |
13.01.2017., petak
Dan prvi
|
SLAGANJE Unatoč zemljopisnim prenemaganjima znanstvenim i stručnim prepiranjima, diskusijama, kontradikcijama, odricanjima Živim na Balkanu što na turskom znači upravo to što jest, Krv i med Bez imalo zdrave soli i kako tu ostati normalna i kako tu ostati cijela i zašto uostalom ( za koga ) Imam dvije zdrave ruke, noge Glavu hm Imam dvije doslovno umrle ljubavi ( proganjaju u snovima ) posao koji puca po šavovima ( svi vide i fućkaju ) stare potrebite roditelje s kojima živim ( pretvaraju se u djecu ) Imam još ovo malo zdravog razuma i kamo s njim i zašto I igra se vrijeme petnaest stupnjeva gore dole vele da će sniježiti kasno poslijepodne a ja sam nabavila zimske gume nevjerojatan podvig Marić se cijelo prijepodne zadužuje za gospodarstvo kako to napisati poetski moram probati zapaliti snijeg koji danas padne da vidim da li je plastični ko i prošli žao mi djece Zvala me prva ljubav oženjen je s dvoje male djece iz Beograda kako to napisati poetski žao mi djece ( nekad sam ludovala za njim bio je pijan i ja sam mu mladost i domovina pa je noćas plakao za tim )  |
