Dan sedmi

nedjelja, 29.01.2017.

STO GODINA SAMOĆE

Nikada ja nisam naučila izaći iz Maconda.

Otkada sam ga otkrila tog razuzdanog ljeta koje je mirisalo po zapuštenim ružama, odstajaloj vodi u crijevu i sprženoj travi, pa doputovala poštanskom kočijom i raspustila se čitajući je u svim milim položajima tijela, otuđujući se tako od vršnjaka, prijatelja, dečka, obitelji,
niti za Cien ańos de soledad, nikada mi nije postao pretijesan tvoj grad,
osobito kad vjetrovi i snijeg u travnju ne bi stajali
danima.

I zalud su me mudri uvjeravali kako je izmišljen, ma fikcija obična,
kako se s vremenom gubi
i taj osjećaj pripadnosti i taj osjećaj samoće,
taj žar, taj vječno siguran ugib na predjelu nečije ključne kosti,
da vjetrovi ne postoje koliko se god napuhavali i pušu jer nemaju dušu,
da čovjeku kako stari, postaje zapravo svejedno s kim će i kako proživjeti suton,
odmetnuti se od sigurnog tla,
doživjeti strasnu ljubav ili postati suh i bez ljubavi,
dočekati jutro ili ugledati zvijezdu repaticu ispod niskih krovova Mexico Citiyja
u kojem si pružio svoju dušu zvijezdama,
dragi moj Gabo.

Ne brini, stari moj, nisam im vjerovala ni riječ.
Mi znamo. Nije svejedno .
Nikada i ništa nije svejedno.

Sreća pripada hrabrima, ludo hrabrima.
Kao i samoća.

I radije sam oduvijek odabirala sto godina samoće i neka čudna snjegovita proljeća,
znajući već otprije, odmalena, da se stvari na neki čudesan način odvijaju istovremeno.

I da ništa od mene ne odlazi.
I da ništa ne mogu izgubiti osim sebe.

I da sam već umrla i rodila se, pa čega da se onda bojim.

Da istovremeno imam i veliku obitelj u kojoj kao debela mama kuham šalšu s tijestom u ogromnom loncu, govoreći slasne prostote punim ustima, hraneći dječicu rajčicama i crnim humorom,
a sve s debelom cigarom u svom desnom kutku usana.
I da sam istovremeno plesačica na žici, ostavljen muškarac u zadimljenom cafeu, uplakan klaun u cirkusu na rubu grada ili ona laka morala naslonjena na zid nekog zapišanog kolodovora na rubu svijeta.

Moj duh luta s Ciganima, pljačka brodice s gusarima,
muškarac sam nepovrediva ega i žena krhkija od cvijeta kestena.
Rođena otvorenih očiju, ja nepogrešivo predskazujem budućnost
koja i nije ništa do li onoga što nam se odavno dogodilo.
Nesposobna za ljubav i gorljiva u želji zauvijek tonuti u zagrljaju i vratu onoga koga zavolim.
Sve sam. I svuda. Proturiječna i istovremena.

I zato nije svejedno.
Ništa nije svejedno.

Moji dodiri zaustavit će mraz cvijeta u propupavanju, ali specifična i teško shvatljiva logika
u samo tri sekunde kadra je otpustiti uže u sasvim pogrešnom smjeru.
- Čudo si, kaže.
A meni se skuplja ona nezaustavljiva tekućina na rubu zjenica dok ga gledam tako zamagljenog,
u pokušaju da me shvati kao čudo koje nije moguće razumijeti
bez samoće.
Od sto godina.


Dan šesti

subota, 28.01.2017.

RUKE

Uvijek kada bi dodirivao moje lice
Bilo je tu jako puno nježnosti i brige
Znao bi reći nešto kao: smršavjela si
A ja bih se tada sretno nasmiješila
Zbog pregršt dragih zadovoljstava
Izrečenim

Mada to i ne bila istina

Uvijek kada bi dodirivao moje lice
U njegovim su rukama lepršale ptice
Ptice koje je gušio, skrivao
Po najtanjim zakutcima očiju svojih
Mojim licem on ih je puštao
Da se kočopere, da zavode
Gnijezde se i guguću
Te ptice svojih ruku koje nije volio

Uvijek kada je dlanovima dodirivao moje lice
S oba dlana, ko muškarac koji voli

Sunce je milovalo brežuljke
Zrilo je grožđe
tirkizilo je more
Pupale šume
Povijale se ljekovite trave
Daleko na poljima nekim mekim
Provanse


Dan peti

ponedjeljak, 23.01.2017.

Mače




u šoku što te nema
škripim ledom
mrznem prstima
nasmrt preplašena proljeća


Dan četvrti

petak, 20.01.2017.




Rekao je
"Sarah, on je bio samo jedan segment tvojega života"

Jedan začin samo
treperava slutnja
jedan povik amo
kompozicije lutnja

I to me tako
gorko i neutješno rastužilo
I to me tako isuviše lako
odobrovoljilo

Ti bi ionako htio da ljubim
svakodnevno
al i dalje se svojski trudiš
da nitko ne bude bolji
od tebe

Dan treći

četvrtak, 19.01.2017.



PRVI PUT

sva ta sjećanja koja me zatrpavaju
tko mi ih šalje

to možeš samo ti
drugi nitko ne može znati

kako si mi milovao kažiprst
tamo uz jezero
kako si mi osluškivao bilo
na zglobu desne noge


Bilo je zadnji put
A sve kao da je
prvi put

otud ta snaga,
da




Dan drugi

subota, 14.01.2017.

ZIMSKI VITRAJ

Noćas smo se ljubili.
Bilo je gusto i meko za nepce
ko liker od čokolade
Desni obraz sam mu prepoznala
osvjetlilo ga je sunce
Osjećaj je bio mješavina
požude milja ljubavi
Onda je krenula navala strasti
pa smo se kucnuli prednjim zubima
iako nije imao zube
i premda je mrtav sada već
tri mjeseca i osam dana



Dan prvi

petak, 13.01.2017.

SLAGANJE

Unatoč
zemljopisnim prenemaganjima
znanstvenim i stručnim
prepiranjima, diskusijama, kontradikcijama, odricanjima
Živim na Balkanu
što na turskom znači upravo to što jest,
Krv i med
Bez imalo zdrave soli
i kako tu ostati normalna
i kako tu ostati cijela
i zašto uostalom ( za koga )

Imam
dvije zdrave ruke, noge
Glavu hm

Imam
dvije doslovno umrle ljubavi
( proganjaju u snovima )
posao koji puca po šavovima
( svi vide i fućkaju )
stare potrebite roditelje s kojima živim
( pretvaraju se u djecu )

Imam
još ovo malo zdravog razuma
i kamo s njim
i zašto

I igra se vrijeme
petnaest stupnjeva gore dole
vele da će sniježiti kasno poslijepodne
a ja sam nabavila zimske gume
nevjerojatan podvig

Marić se cijelo prijepodne zadužuje za gospodarstvo
kako to napisati poetski
moram probati zapaliti snijeg koji danas padne
da vidim da li je plastični ko i prošli
žao mi djece

Zvala me prva ljubav
oženjen je s dvoje male djece
iz Beograda
kako to napisati poetski
žao mi djece
( nekad sam ludovala za njim
bio je pijan i ja sam mu mladost
i domovina
pa je noćas plakao za tim )






Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.