Kad bih sve jezike ljudske govorila...

Prijateljima...

Postavljam si pitanja u zadnje vrijeme, potaknuta nekim događajima koji nisu direktno vezani uz mene. Pitanja su vezana uz prijateljstvo i prijatelje, a događaji uz bolest jedne prijateljice. Njezino je razmišljanje potaknulo moje.

Dođe razdoblje u životu kad se moraš zapitati tko su ti prijatelji, ali oni stvarni, za koje znaš da se na njih možeš osloniti, za koje znaš da će slušati tebe kad im treba pomoć. Mnogo je ljudi koje smatram prijateljima, počevši od mog razreda, Frame, orkestra…Ali malen je broj onih kojima ja stvarno vjerujem. Jer upravo je povjerenje temelj prijateljstva.

Za mene je pravi prijatelj onaj kojem ja bezgranično vjerujem, onaj kojem mogu povjeriti sve... Osoba je to koja te shvaća, koja te pozna gotovo u potpunosti, zna kad si žalostan, sretan, kad se šališ, a kada si ozbiljan. Trenutno mi samo dvije osobe pada na pamet, možda tri, kojima bih dala svoj život i kojima bih sačuvala njihov. Mnogo je onih koje smatram dobrim prijateljima…ali nije to to…

Mogla bih reći da u zadnje vrijeme proživljavam blagu krizu prijateljstva. Osoba koja mi je poput sestre, misli da ja imam nešto protiv nje. Što god ja kažem ona se naljuti (priznajem, katkada te stvari i nisu tako sitne, ali češće jesu). Stalno se prepiremo i svađamo, nisu to neke ozbiljne svađe…ali udaraju i jednu i drugu poprilično. Nitko si ne bi trebao dopustiti da mu se takvo što događa. Ako se nas dvije ne popravimo, naše bi prijateljstvo moglo uskoro postati i nevažno.
Problem svađa kod svih je upravo u nedostatku povjerenja. Prvo se to treba izgraditi, a onda tek možemo ići dalje. Naravno da je povjerenje jedna ozbiljna stvar. Njega u početku moraš davati u određenoj dozi dok de osoba ne dokaže( tako barem kaže moj prijatelj), a kasnije…sve se posloži onako kako treba.

Pravo prijateljstvo nema motiva…ono je jednostavno. Ne možeš ti nekom biti pravi prijatelj ako se družiš s njim samo zato što ima onu posebnu Pokemon kartu, ili zato što ti uvijek plati piće u kafiću, ili zato što prepisuješ os njega…ili on od tebe…To se zove iskorištavanje. Na žalost mnogi od nas( i ja isto) imali su prilike iskusiti kako je to kad te prijatelji iskorištavaju . Ja sam tek kasnije shvatila da me ta osoba debelo iskorištavala i da mi se iza leđa rugala. Jedno sam vrijeme čak mislila sa nije ni svjesna što je činila. Sada nastojim u to vjerovati, ali mi ovaj svijet uporno dokazuje da stvari gotovo nikad nisu onoliko lijepe koliko bismo mi to htjeli…

Osjećaj je odvratan. Osjećala sam se jeftino, prodano, bijedno. Jedno sam vrijeme čak mislila da ne zaslužujem prave prijatelje…Tada ih nisam ni imala. Bilo je još teže, jer se nisam imala kome povjeriti, požaliti…nije me imao tko utješiti…

Treba znati procijeniti ljude i odvojiti one kojima možeš vjerovati od onih kojima malo vjeruješ( tih je najviše) i od onih kojima ne vjeruješ…I to katkada zna biti teško jer sam jedna od onih koji su spremni vidjeti samo ono dobro u čovjeku…i uvijek si mislim :ma bit će bolje, popravit će se…Ali ljudi moji, neće…ako nije do sada….Meni treba dugo da si to dokažem u pojedinim situacijama…
Ali treba se držati one: «Nadaj se najboljemu, očekuj najgore» To kaže moj prijatelj…ne mogu reći da se slažem s njim u potpunosti.

A ovo kažu poznati….

Nema čovjeka koji nije podijelio
svoju radost s prijateljem a da se
nije još više radovao, kao što
nema čovjeka koji je podijelio
tugu s prijateljem a da nije
manje tugovao.
Francis Bacon


Pravilo je u prijateljstvu: kad
Nepovjerenje uđe na prednja vrata,
Ljubav izađe na stražnja.
James Howell



A ovo sljedeće nema veze s prijateljstvom, ali jednostavno moram napisati.