kijeve moj

Svaki se dan ponovno iznenadim koliko je dug dan. Upravo sam otkrio da je 19.19. Netko misli na mene! A vani je svijetlo kao da je podne tek nedavno prošlo. (Kad sam jučer u 21.30 (!) izišao iz Palače Ukrajina, netom je počeo sumrak.)
Otkad nema nastave, skroz sam se ulijenio. Ustajem oko 9, u grad krećem oko 10 ili čak kasnije. Na faksu sam oko 11-12. Pogledam ima li kakvih novih popisa koje trebam ispuniti (zasad ništa), izvješća koja trebam predati (sve je gotovo), seminarskih radova koje moram pročitati te porazgovaram s kolegama i studentima. Kako ste? Što ima kod vas? Kako ispiti?
Nakon što u takvu napornu radu provedem sat-dva, nazovem Oksanu ili Bogdana, ili je već netko od njih nazvao mene. Ručak. Kava. Šetnja po gradu. Pivo. Odlazak kući ili koncert/izložba/predstava/rođendan/duža šetnja/... (U slučaju koncerta/izložbe/predstave/rođendana/duže šetnje/..., još nekoliko piva.)
U studentskom domu smo prije ponoći pa provjerimo ima li koji oproštajni tulum (na kraju godine su česti). Oko 1 (Jesi li za pivo, možda?) ili malo kasnije već liježem, jer sutra moram izdržati još jedan takav dan.
Dobro, ima i dana kad nešto radim. Sve studentske seminare sam marljivo pročitao, sve preporuke i ocjene vrijedno ispisao, ispite održao, izvješća predao. S vremena na vrijeme nešto objavim na blogu.
Posjetio sam veleposlanstvo da se pozdravim i predam pozivno pismo za Bogdana. Olesji sam poslao već ovjereno.
I provjerio ponudu kratkih hlača i japanki u gradu. Hodanje po trgovinama čovjeku oduzme mnogo vremena!
A počeo sam se i spremati kući. Svako poslijepodne pogledom zaokružim po sobi i kažem: "Ovo nosim, ovo ostavljam."

U ukrajinskom i ruskom jeziku imenica metro je nepromjenjiva.
Ovo je metro.
Nema *metro.
Prilazim *metro.
Gledam metro.
Pričam o *metro.
Vozim se *metro.


Stanica Palac Ukrajina (Palača Ukrajina)

Već se dugo vremena spremam napisati nešto o metrou. Zato što ga volim. A volim ga jer je brz. I putuje bez obzira na gužvu na cestama. Logično, jer je pod cestama. Dakle, ako živiš i radiš u zoni metroa, gotovo da nemaš problema.
Ja ne živim u toj blagoslovljenoj zemlji i stoga imam malih problema; vožnja maršrutkom do posvećenog teritorija traje dvadesetak minuta, i to samo ako nema spomenute gužve.
No, metro se gradi. Proširuje. Produžuje. Osuvremenjuje. Do kraja ove (kalendarske) godine plava linija metroa trebala bi dobiti tri nove stanice prema Izložbenom centru. Prema studentskim domovima!
Metro je i jeftin: jedna vožnja stoji 50 kopjejki. Mjesečni pokaz za metro i gradski autobus - cijele 33 grivnje!


Stanica Majdan nezaležnosti (Trg nezavisnosti) s prijelazom na stanicu Hreščatik

Tijekom dana metro je pun kao košnica, ili šipak koštica, ili drek vitamina. Zato vlakovi u vrijeme najvećih gužvi kreću s početnih stanica svakih jednu do dvije minute. Prometnici na stanicama preko razglasa upozoravaju putnike da se brže iskrcavaju i ukrcavaju. A muški glas u vlaku svakih nekoliko stanica podsjeća putnike da ne ostavljaju svoje stvari u vagonima.
I moje svakodnevne lekcije ukrajinskog počele su upravo u metrou.
"Oberežno, dveri začinjajutsja. Nastupna stancija ... Šanovni pasažiry, vyhodiči z vagoniv, ne zališajte svoji reči." ("Oprezno, vrata se zatvaraju. Sljedeća stanica ... Cijenjeni putnici, izlazeći iz vagonâ, ne ostavljajte svoje stvari.")
Nedavno je, u skladu sa spomenutim osuvremenjivanjem, uvedeno nekoliko novosti. Na crvenoj liniji stanice ponekad najavljuje dječji glas, a u nekim vlakovima (bez obzira na liniju) - ženski. I tekst sada glasi: "Oberežno, dveri začinjajutsja. Nastupna stancija ... Šanovni pasažiry, vyhodiči z vagona, ne zališajte svojih rečej." (Doslovno: "Oprezno, vrata se zatvaraju. Sljedeća stanica ... Cijenjeni putnici, izlazeći iz vagona, ne ostavljajte svojih stvari." Da, znam - slavenski genitiv.)


Stanica Palac sportu (Palača sporta)

Danju je od silne buke nemoguće čuti vlak koji dolazi. Masa ljudi koja hoda, trči, priča, smije se, televizori s reklamnim porukama, prometnici s megafonima, pokretne stepenice,... Ali, uvijek ga se može osjetiti po vjetru koji ga redovito najavljuje. Odjednom podigne papiriće na peronu i uskovitla moju davno ošišanu kosu. Tada znam, vlak će biti tu za dvadesetak sekundi.


Peron na stanici Palac sportu

Noću je drukčije. Vlakovi su rjeđi: jednom sam na peronu čekao gotovo punih sedam minuta. Manje je putnika pa se u vlaku može čak sjediti.
A dolazeći vlak može se čuti. Tek desetak sekundi nakon što se iz tamnog tunela začuje buka, pojavi se dobroznani vjetar.


Pomične stube na Hreščatiku

Kad se dižem ili spuštam pokretnim stepenicama također osjećam vjetar. Ali ne znam odakle dolazi. Kada mi u slušalicama pjevaju klape, samo zažmirim i osjetim se kao da sam već na moru. Glazba u ušima i vjetar u (nepostojećoj) kosi. Samo je miris potpuno drugačiji.
I ne, ne smeta mi što sam ćelav.

Od Kijeva do Užgoroda vlakom se putuje 17 sati. Trasa je Kijev – Lavov – Čop (ukrajinsko-mađarska granica) – Užgorod (ukrajinsko-slovačka granica). Provjeri na karti!
Budući da sam odavno prestao tražiti logiku i postavljati pitanje „zašto?“, i sada sam se smjestio u vlak i prepustio onome što ima doći.
Užgorod je dobio ime prema rijeci Už, na čijim ga je obalama u ranom srednjovjekovlju, kažu, osnovalo pleme Bijelih Hrvata. I ne samo to – prema nekim tumačenjima, cijela država čijim je dijelom taj grad bio najduže kroz svoju povijest (Ugarska) dobila je ime prema mađarskom (da, ugarskom) nazivu Ungvar.
A kad smo već kod jezičnih veza, spomenimo i da su neki jezikoslovci spremni ići tako daleko da podrijetlo kajkavskih govora vide u zakarpatskim, pri čemu je zakarpatska riječ hiža (u značenju kuća) samo jedan od brojnih primjera.





No, budimo iskreni, u Užgorodu se nismo bavili proučavanjem mjesnih govora niti zanimljivom poviješću. Prvi i osnovni razlog dolaska bio je vidjeti gdje je to Bogdan odrastao i provesti nekoliko dana na svježem provincijskom zraku. Pojesti. Popiti.
U Užgorodu se sve to može vrlo jeftino jer su cijene nekoliko puta niže nego u Kijevu.
Taksi od željezničkog kolodvora do stana Bogdanove majke platili smo 10 kuna. (To je normalna tarifa „po gradu“.)
Ulaz u muzej seoske arhitekture (stare kuće i crkve premještene iz mnogih ukrajinskih krajeva) i užgorodsku tvrđavu (u čijim je prostorijama nekoliko stalnih postava) zajedno – 8 kuna.
Obilan ručak za četvero (juha, glavno jelo, prilog, salata, voda, pivo, vino, konjak) u nedavno otvorenom hotelu s četiri zvjezdice uz obilnu napojnicu konobaru – nešto manje od 300 kuna.
Kava s mlijekom, voda, mliječni koktel, sok od ananasa, coca-cola u jednom od finijih i skupljih gradskih kafića na Kazališnom trgu – 25 kuna (da, i to je s napojnicom).


Glavno gradsko šetalište zove se Korzo

Navečer smo Oksana, Bogdan i ja pošli pokoriti grad u koji smo stigli tek osam sati ranije. Susreli smo se s Borisom, njemačkim lektorom iz Austrije (tko se sjeća?), i krenuli u obilazak užgorodskih birtija. Doduše, uskoro smo doznali da se u gradu sa 130 000 stanovnika tijekom tjedna nema kamo izaći pa smo uspjeli popiti nekoliko piva u baru koji se zatvara u 23 i nekoliko votki u restoranu sa sumnjivim gostima i još sumnjivijim gošćama koji radi do 5 sati.



Bogdanova majka rezervirala nam je smještaj u jednom od brojnih seoskih gospodarstava koja se bave i turizmom pa smo drugi dan krenuli prema 70 kilometara udaljenom selu Vyška. Autobus (na slici) vozio nas je do tamo dva sata (!).
No, isplatilo se jer je, kao i drugdje u Karpatima, to selo ispresijecano brojim bezimenim potocima, a jedan od njih tekao je baš kroz naše dvorište.




Ova je, nekada drvena, crkva sagrađena 1700. godine bez upotrebe ijednog čavla. Prije nekoliko godina netko ju je odlučio ovako obnoviti. Odmah pokraj crkve je i groblje s pogledom.


Bos sam. Među nožnim prstima plete se trava. Sjedim u dvorištu naših domaćina i trudim se smisliti tekst koji bi uspio riječima izraziti sve što sam danas upio očima, nosom i ušima.
- Ninoslav, imaš upaljač? - Bogdan još ne zna da u hrvatskom jeziku postoji vokativ.
- Izvoli, Bogdane. Zapamti da imenice muškog roda najčešće imaju nastavak -e u vokativu.
- O, mnogo hvala, - pali cigaretu. - Popijmo.
Dok nam nalijevam votku u čašice ukrašene raznobojnim cvijećem, Bogdan se čudom čudi kako to Hrvati piju votku bez da za njom pojedu makar zalogaj bilo čega.
- Živjeli - govori on.
- Bud'mo - uzvraćam ja.
Uskoro će biti gotova večera. Razna zakarpatska jela. Nataša, domaćica, nazvala je to ručko-večerom. I već mi se jede!
- Kako se kaže gladan sam kao pas ili vuk?
- Tako se kaže.



Vožnja od Užgoroda do Lavova traje gotovo sedam sati. Budući da nam se još ne spava, Bogdan i ja odlazimo u maleni prostor za pušenje. Tamo je već gužva. Veselo pripito društvo, sastavljeno od dva mladića i jedne djevojke, glasno razgovara. Uskoro dolazi i treći mladić, noseći pet piva. Smiju se jer shvate da je donio jedno pivo viška. Nude ga nama, ali mi ljubazno odbijamo.
Djevojka uzima pruženo joj pivo, prinosi ga ustima i otvara zubima. Pljune čep na pod, a prije nego što dobro potegne iz boce, još jednom pljune (ovaj put pljuvačku) na taj isti pod.
Gasim cigaretu i okrećem se Bogdanu. „Vidimo se u kupeu.“



I na ovom sam putovanju nešto naučio: čak se i u "hladnoj Ukrajini" može zaraditi sunčanica. Dakle, ako u ljetnim mjesecima nekamo putujete, svakako se dobro zaštitite od sunca, i to ne samo sunčanim naočalama.