|
Svaki se dan ponovno iznenadim koliko je dug dan. Upravo sam otkrio da je 19.19. Netko misli na mene! A vani je svijetlo kao da je podne tek nedavno prošlo. (Kad sam jučer u 21.30 (!) izišao iz Palače Ukrajina, netom je počeo sumrak.)
Otkad nema nastave, skroz sam se ulijenio. Ustajem oko 9, u grad krećem oko 10 ili čak kasnije. Na faksu sam oko 11-12. Pogledam ima li kakvih novih popisa koje trebam ispuniti (zasad ništa), izvješća koja trebam predati (sve je gotovo), seminarskih radova koje moram pročitati te porazgovaram s kolegama i studentima. Kako ste? Što ima kod vas? Kako ispiti?
Nakon što u takvu napornu radu provedem sat-dva, nazovem Oksanu ili Bogdana, ili je već netko od njih nazvao mene. Ručak. Kava. Šetnja po gradu. Pivo. Odlazak kući ili koncert/izložba/predstava/rođendan/duža šetnja/... (U slučaju koncerta/izložbe/predstave/rođendana/duže šetnje/..., još nekoliko piva.)
U studentskom domu smo prije ponoći pa provjerimo ima li koji oproštajni tulum (na kraju godine su česti). Oko 1 (Jesi li za pivo, možda?) ili malo kasnije već liježem, jer sutra moram izdržati još jedan takav dan.
Dobro, ima i dana kad nešto radim. Sve studentske seminare sam marljivo pročitao, sve preporuke i ocjene vrijedno ispisao, ispite održao, izvješća predao. S vremena na vrijeme nešto objavim na blogu.
Posjetio sam veleposlanstvo da se pozdravim i predam pozivno pismo za Bogdana. Olesji sam poslao već ovjereno.
I provjerio ponudu kratkih hlača i japanki u gradu. Hodanje po trgovinama čovjeku oduzme mnogo vremena!
A počeo sam se i spremati kući. Svako poslijepodne pogledom zaokružim po sobi i kažem: "Ovo nosim, ovo ostavljam."
|
