Ne mislim često o tome jer bih poludio, ali sasvim sam siguran da bi moj život izgledao potpuno drukčije da još za osnovnog školovanja nisam zauvijek izgubio jednog roditelja.
U tom sam prijelomnom trenutku čuo brojne, tada čak djelotvorne riječi utjehe, ali tek sam mnogo kasnije shvatio da ipak postoje osobe koje bismo mogli nazvati nezamjenjivima. I iako ne želim živjeti u prošlosti i trošiti vrijeme na razmišljanja o tome "što bi bilo kad bi bilo", ne mogu spriječiti povremenu pojavu neobjašnjive sjete i tupe praznine u skrivenom dijelu sebe, kada moram stati, zažmiriti i duboko udahnuti kako bih nastavio normalno funkcionirati. I tada sam sebe prisilim na osmjeh, svjesno dozivajući u sjećanje i one trenutke u kojima sam sa samozadovoljnim ponosom, smiješeći se, gledao u nebo i osvješćivao majčine riječi: "Tata se sada smije." A opet, ne mogu se ne upitati koliko je puta plakao. * Danasnji je dan tuzna obljetnica i stoga jos jednom objavljujem zapis prvotno objavljen na hmldns.blog.hr |
< | listopad, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv