kijeve moj

Njega se nije moglo ne zamijetiti. Čim je ušao u autobus, svi su se osjetili nižima, ćelavijima, debljima, lošije odjevenima. Unio je i poseban miris jutarnje svježine, koji je isparavao iz njegova tek obrijana lica.
Izgledao je kao da ne pripada ovom sivom jutru i bezličnim putnicima u autobusu, kao da ga nije dotaknulo ni zrnce prašine s obližnjega gradilišta. Njegova odjeća djelovala je kao da je šivana samo za njega i nigdje drugdje ne može se kupiti ili vidjeti nešto slično. Sve je na njemu bilo jedinstveno, a on je bio ljepši i posebniji od svih unikata. Da sam i htio, nisam mogao odlijepiti pogled s njega.
Sve su djevojke posegnule za zrcalima u torbi, provjerile svoj odraz i namjestile osmijeh, svi su ga muškarci dobro odmjerili, okrenuli glavu na drugu stranu i povremeno skivećki proučavali. On je dugim prstima dodao novac kondukterki, koja je odmah otrčala do stroja za poništavanje karata iako joj se uoće nije obratio.
Sve je vrijeme razgovarao s prijateljem, ne primjećujući kakvo je raspoloženje izazvao u autobusu. Za njega u tom trenutku nije postojalo ništa osim prijatelja i razgovora s njim. Teško je reći, ali možda je upravo zbog mješavine samouvjerenosti i skromnosti, smirenosti i odlučnosti, kojom je zračio, i bio tako poseban.
I njegov je osmijeh bio nesvakidašnji: svaki put kad bi pokazao dva savršena reda bijelih zuba, nešto bi bljesnulo u desnom kutu njegovih razvučenih usana. Zlatna četvorka.