|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
xxx
ljubav, da bi nas usrećila
ne smijemo shvaćati ozbiljno,
nego ju doživljavati kao
ugodnu u neobveznu zabavu
xxx
jedan kratki trenutak trajanja
u snovima o ljubavi vrijedniji je
od cijelog života slave
xxx
čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni
i još čudnije
koliko često nam baš to
malo nedostaje
xxx
da bismo postigli velike stvari,
ne moramo samo djelovati,
već i sanjati,
ne samo planirati, već i
vjerovati
saša matić
kralj izgubljenih stvari
Ponekad sanjam te
u snovima se gubim
ali se probudim
cim krenem da te ljubim
Vise se tijela tvog
ne osjeca toplota
budim se u hladnim
rukama zivota
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet secas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
I bolje da se ne vidimo nikad
ne zivimo u istom vremenu
ja imam proslost, ti imas buducnost
snovi su izmedju
I bolje da se ne vidimo vise
jer shvatili bi tad u isti cas
da sve je ovo, sve je ovo moglo
da prodje i bez nas
Bolje da nikada
i nista nije bilo
da sam prešutao
sve sto je srce krilo
Zato se ne vracaj
tisinu mi ne kvari
pusti da budem kralj
kralj izgubljenih stvari
Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvijek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet sjecas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvijek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba
do vrha a jedan jedini do dna
donna ares
ostavljaš me samu
ostavljas me samu
u tisini sobe
u nasem hladnom stanu
Koliko je samo
na svijetu tuznih ljubavi
ne ja ne mislim
da nismo jedini
Ostavljas me nocas
ostavljas me samu
ne moze se nista
vise spasiti
Kad se svjetla ugase
kada gosti odlaze
kad se spuste zavjese
kad me jednom ne bude
Ti trazit ces me tad
nece biti kao sad
ja te necu vise cekati
XXX
dugo te nema
sve je po starom
još uvijek živim sama
sjedim
i
pušim
sanjarim malo
samo da prođe dan....
xxxx
da li te tješe
da li ti nude rame za plakanje
da li te još u krletki zlatnoj
čuvaju od mene
xxx
stotine godina će vjetrovi
raznositi trnje ove ljubavi
generacije će žaliti za nama
i kao divlja ptica strast me razdire,
a tako malo trebalo mi je do tebe...
xxx
find something to live for
and
something to die for!!!
XXX
iznad svega sjetim se trenutaka nekih
uz osmijeh ili s tugom i naših starih tema...
neki su otišli dalje, a
nekih više nema....
sjetim se godina dugih,
rek sad znam da lete,
tek sam na pola puta
i jučer sam bila dijete...
i
premda vrijeme neće sjećanja da izbriše
ipak od mladosti cijele
tebe volim najviše
učini nešto
da su oči krile
jesu, priznajem
da je moje nesvjesno ja
krilo svjesnom istinu
istina je...
da me sačuva boli sutra
krilo je istinu danas..
kamuflaža..
uplakana stojim
između danas i sutra
ne shvaćam...
zašto toliki teret
nosi moja duša...
duša sam jedna
kao i sve druge,
podnijeti mogu kao i one
a dvostruko plaćam..
nisam toliko snažna
i meni treba netko
ili barem mir..
pogledaj u mene
slaba sam...
ako si očekivao nešto više
žao mi je...
sad me oslobodi..
stavi svoju ruku na moje tjeme
daruj mi snagu ili mir..
učini nešto...
kad vrijeme
kad vrijeme postane jedno
bez boje, okusa i mirisa
kad nas tuđe oči bole
kad je samoća jedini prijatelj
kad sve to dođe
i stane stajati,
a prolaze dani i noći, a
ono i dalje stoji
pitam se gdje smo mi...
gdje su naši snovi
nadanje u bolje sutra
nestali tragom rose ovog prekrasnog jutra?
sunce je, a spuštam rolete
mrak donosi spokoj
osjećam se prozirno,
skoro pa dodirljivo..
virim kroz ključanicu prošlosti
u svijet budućnosti
prag me priječi da prođem tamo
prag nesigurnosti
tereti prošlosti..
vrijeme je kiše,
ali samo u mojoj duši
proljeće čekaj me
dok ne presušim....
Blog.hr
Forum.hr
whatalady.hr
maliuvrnutisvijet2.hr
vjeverica24.hr
slutim...da kraj će skoro..
upijam miris tvoje kose,
okus tvojih usana...
slutim...da zima će biti duga...
iz kamena se ništa ne rađa, a to sam dušo zbog tebe postala...
faliti ćeš mi znaj..svaki treptaj moga oka biti će bolan..
ti nećeš biti tu..
možda već sad nekoj drugoj poklanjaš puste snove...
ponekad se osjećam tako blizu srcu tvome..
vjeruj mi znam kad na mene misliš..
nešto što opisati ne mogu..
zašto mi je stalo, a budućnosti ne vidim s tobom..
sudbina je možda..da mi svejedno nije..
tako smo različiti, a opet me nešto vuče ka tebi..
u svakoj pjesmi tebe nađem..
sve mi je ludo i sjetno, sve je nezaboravno..
pitam se ...što ću kad te vidim ponovno..?
da glumim da te ne vidim...
da okrenem leđa pa ti sluti...
što god da vrijeme donese, trenutak neka ne izbriše...
ti ćeš uvijek pamtiti mene i ja tebe..
ako ništa, imamo prošlost..
bar je nešto za nama ostalo...
slatko moje, osvrni se, tamo ćeš me naći...
oči u oči..dodir za dodir..sve ti dajem..
isto tražim...
slutim da kraj je...
osvrni se zadnji put..
oči što te gledaju...slute..
da i sam slutiš..
oprostimo se u prošlosti...
ako samo vjeruješ u mene,
zauvijek ću te voljeti..
uzmi me za ruku, zagrli me...
nikada te neću napustiti..
evo nađoh vremena da nešto napišem...bila bi i prije,ali nekako nisam imala tema..
kako se ovih dana ponovno na mom kompu vrti koncert mojih najdražih dugmića, sjetila sam se jedne stvari....upravo kad je bio taj koncert frendica i ja smo se ludo zabavile...i u tome sveme smo se dogovorile da ćemo čim nađemo vremena sjesti na bus i otići u Sarajevo...
jednom nam je malo falilo da to i učinimo..točnije to je bilo prije godinu i pol...srećom da se nismo sjele na taj bus...jer taj dan kad smo trebale otputovati njezin ujak je počinio samoubojstvo...bilo je užas...mogu samo zamisliti kako bi bilo da smo to saznale na putu ili još gore kad bi bile stigle tamo..
no taj put smo bile spriječene, ali i dalje je ostala želja...kako ona ne studira u ZG, a svaka od nas ima obaveze na faksu i kad smo slobodne putujemo u rodni nam kraj,nikako da realiziramo taj put...
ne znam zašto me tako privlači otići tamo, ali samo pomiso da ću jednog dana otići ( jer hoću !) me čini ushićenom...
vjerojatno tamo nije ništa puno drugačije, nego što je ovdje, ali zanima me taj sarajlijski mentalitet...želim par dana iskusiti njihov način života...pjesma i kafana tih dana će biti glavni..
e kad odem obavezno ću fotkati sve živo i ako Bog da objaviti to ovdje...
hitno se moram čuti s frendicom i dogovoriti konačni datum....tu uvijek postoji ALI...e pa taj ali ću izbaciti iz uma...toliko mi vikenda prođe pred TV da ne radim ništa i već sam 100 puta mogla biti u Sarajevu, ali uvijek si stavim u glavu neke obveze, a koje u biti mogu i malo sačekati...ili je pak kriva vremenska prognoza :-)
no sad sam definitvino odlučila da će to biti u skoroj budućnosti, svakako ove godine , možda u prvoj polovici, najvjerojatnije na ljeto jer tad imam najviše vremena, ali nikako na jesen ili zimu....ali ove godine sigurno :-)
e sad imam pitanje za vas koji ste možda ( ako ste uopće) bili u posjeti Sarajevu ( ili ste pak porijeklom od tamo ), da mi kažete kako je tamo, što vrijedi pogledati...gdje izaći, što obavezno probati,a što zaobilaziti u širokom krugu ?
eto sad toliko od mene...ujutro se trebam natjerati rano dignuti jer ispitni rok se bliži, a knjiga nikako da dođe u moje ruke....iscrpljuje me odlazak na faks pa u bolnicu...luda sam...nikako da se posvetim onome što mi je jako bitno, a to je upravo faks...zato ujutro krećem...dodatni razlog je i taj što ako riješim ispite ( koje sam zaplanirala ) do srpnja biti će više prilika za putovanja pa možda realiziram ne samo Sarajevo, nego i nešto drugo...
kad pomislimo na cigaretu...koje asocijacije nam najprije dolaze u misli ? dim? neugodan miris? bolest?
to su misli nepušača....
pušači pak taj dio konzumiranja tog proizvoda uopće ili skoro pa da i ne doživljavaju....
u zadnje vrijeme ( ili je pak oduvijek postojala tendencija) upućivanja na štetne posljedice pušenja...
uistinu svi pušači ( pa i ja :-) ) svjesni su tih posljedica....zgranu nas reportaže na TV-u koje pokazuju do čega dovodi dugotrajno konzumiranje cigareta: strunuli organi, očajni ljudi koji su oboljeli i sad se kaju što su ikada u svom životu zapalili cigaretu...ikada poklekli pod tim porokom....
sjećam se kad sam zapalila prvu cigaretu....bilo je to u mom osmom razredu...kad bi zvonio veliki odmor nas 30 klinaca pod naponom poludjelih hormona kao da bi dobili injekciju sa dozom ludila....bilo je to 15 minuta za raditi pizdarije..bilo je to vrijeme nekog dokazivanja, a ni sami nismo znali čemu to...kažu da je pubertet, a mora i biti jer sad kad gledam unatrag nije mi jasno kako su mi neke stvari mogle uopće pasti na pamet...
kako to obično biva od tih 30 izdvoji se grupa najluđih, najcool te generacije koje ovi drugi ili gledaju s prijezirom ili sa strahopoštovanjem..obično su bili spremni učiniti bilo što da nam se priključe,ali to opet nije funkcioniralo na toj bazi : ili jesi ili nisi integralni dio grupe; pridošlice su se rijetko mogle uklopiti..
i tako bi mi na svakom velikom odmoru ili poslije škole na stadionu isprobavali neke nove gluposti: bilo je to vrijeme prvih pijanstava, prvih poljubaca i mnogo drugih puno gnusnijih ponašanja...bilo je to vrijeme istraživanja samih sebe...između ostalog tu spada i vrijeme prvih doza nikotina koje su ušle u naše organizme.,...
neki su probali i odustali, a neki su pak nastavili, držeći se mota : važan sam si jer držim cigaretu...
cijelu osnovnu školu sam igrala košarku i nastavila sam i u srednjoj....moja cijela obitelj su nepušači, tako sam bila i ja....iako mi se ta prokleta cigareta gadila, htjela sam ostati faca do kraja...i jesam...sad sam recimo to tako "ovisna".... mrzim tu riječ jer nikad u životu nisam htjela biti ovisna o ničemu, ali ona me je smotala...ta cigareta....
nakon nekoga vremena prestala sam se baviti i košarkom i drugim aktivnostima koje su bile dobre za moje tijelo, a sve je to zamijenilo kavarenje u raznim bircevima po cijele dane, pijanke s ekipom...čovjek se jednostavno odvikne od športa...
danas stojim i bacim pogled unatrag...zar su prošle već tolike godine...toliko dugo već unosim taj otrov u sebe...dani , mjeseci i sve je to prolazilo...nisam ni znala da je moja karijera po pitanju toga traje skoro pa desetljeće...užasnuta sam time...
koliko dugo se već ne bavim nikakvim sportom, ne činim ništa dobro za svoje tijelo....prije sam mogla trčati i po sat vremena da se ne umorim, a sad potrčim do busa da mi ne pobjegne i sva se uspušem...
što sam si to učinila...?
jasno mi je da jedan dio toga dođe i s godinama, ali većinom sam sama sebi kriva za to...svi smo mi toga svjesni, a posebno cure kad shvateda nam lice više nije onako mlado kakvo je bilo nekada...možemo li usporiti taj sasvim prirodan proces? pa naravno, ali podliježemo raznim stresovima u životu i puno je lakše zapaliti sjesti i zapaliti cigaretu, nego otići trčati 10 kilometara...
zapitam se što me je dovelo do toga svega...glava luda i samodokazivanje..ekipa....ne sudim ih jer ipak bilo smo jedno...
i svi oblici društvenog nadzora, mediji, psiholozi, pedagozi, roditelji i zabrane ne mogu promijeniti stvar..sjećam se raznim predavanja i anketa na temu nepušenja i sličnih stvari....naša reakcija bi bila da bi isprdavali one koji su nam očito željeli dobro, koji su htjeli dovesti našu svijest na pravi put..sve uzalud...bilo je na nama samima da se uputimo na pravi put...jer svega su nam mogli dati, ali pameti ne...
sjećam se svoje prve cigarete...nisam voljela smrad koji mi je ušao u usta...ni kako su mi ruke mirisale poslije toga...što me je navelo da ju zapalim ni sama neznam, ali danas bi bila sretna da ju nikada nisam zapalila...
no da se vratim u sadašnjost...što mi danas predstavlja cigareta...možda je gušt, a možda navika...možda sigurna luka koju uvijek mogu iskorititi kad dođem do ruba....iako sve svjesnija da mi ne donosi dobro i da zbog nje ne želim završiti na Jordanovcu ipak je se ne mogu odreći...ne u potpunosti...
iako bi voljela da se nikad nisam odala tom poroku ipak me uz nju vežu neke najljepše uspomene...kad smo bili mladi i ludi, skoro bez pameti...slobodni...uz nju me vežu i svi ozbiljniji razgovori, a i oni blesavi koje sam provela sa svojim prijateljima...da ne spominjem kartanije kad su živci na 500 jer o dlaci ovisi da se partija ne izgubi...ona je nekako uvijek bila tu...i kad su drugi otišli bez pozdrava, ona je ostala...kad ne znam što bi s rukama dok čekam nekoga tko kasni, ona je tu...dok čekam rezultate ispita napola luda, ona je tu...kada me svi nerviraju ona je tu da mi pravi društvo...stalno me prati..jedino me ona može natjerati da izađem iz kuće u ponoć, a vani pada kiša kao luda i hladno je, a ja tražim prvu trafiku da je se domognem...
što mi znači cigareta...možda ništa, a možda sve...
želim se prestati družiti s njom...iako opet ne u postpunosti, ali smanjiti kontakt...shvaćam da je danas pohvalno ne imati takvu prijateljicu uz sebe...nekada se tako glupo osjećam kad se nađem u društvu u kojem sam jedino ja pušač..tad više nisam sebi važna jer držim cigaretu...čak dobijem i kompleks manje vrijednosti..kako li se samo vremena mijenjaju...
što me je navelo da pišem ovakav zbrkan post...pa najprije što se u zadnje vrijeme motam po bolnici i vidim toliko ljudi koji su bolesni i koji bi za zdravlje dali sve i članak na vip portalu koji govori o ontipušačkoj kampanji
SA SVIH STRANA
Gnjusna protupušačka kampanja
Bolesni jezik prekrije televizijski ekran, a onda kamera pokaže pokvarene zube i oštećene usne: tako izgleda nova kampanja kojom od srijede Singapur želi pušače natjerati da se riješe nezdrave navike.
Nakon godina manje uspješnih i manje odurnih kampanja protiv pušenja, singapurske zdravstvene vlasti odlučile su se na spot od 30 sekunda kojim bi htjele prepasti pušače.
"Pušenje izaziva rak usne šupljine", kaže žena u spotu, a oči joj se pune suzama. "Prestati je teško, ali ne prestati još je teže".
što da kažem...možda dolazim svijesti....iskreno ne da mi se ostaviti cigareta u potpunosti, ali bi htjela uvesti neku vrstu samokontrole i biti umjerena...jer činjenica je da mi danas svaka cigareta koju zapalim ne predstavlja toliko zadovoljstvo...prije je to ona prva koju zapalim uz kavu ujutro ili poslije ručka...a ove druge su stvar navike ili tek toliko da nečim zabavim ruke...
razmišljam i čisto mi se čini da bi mogla krenuti u taj pothvat...
Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I am a dreamer but when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bear my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.
sretna sam...bila sam kod tetka...operacija je dobro prošla...bolovi mu za sad nisu nepodnošljivi...doktor mu je rekao da karcinom nije metastazirao...
ne mogu opisati koliko mi je značilo one dvije minute na koliko sam ga vidjela...nisam mogla da ga ne izljubim ( iako me sestra opomenula da to ne činim)...
ovaj put nisam otišla iz bolnice suznih očiju zbog tuge, nego zbog sreće što je sve dobro prošlo...
vjerujem da je i tata čuvao svog najboljeg prijatelja...
sad sam i ja puna neke sreće....prije dva tjedna sam bila depresivna,a ovo kao da mi je otvorilo oči...pokazalo sunčanu stranu ulice...
zašto je baš ovaj događaj bio razlog tome ne znam..tek sad vidim koliko se vrijedi boriti...kad ti dođe krajnji čas, sve postane kristalno jasno..sve ono zbog čega se vrijedi sutra probuditi...zbog čega se vrijedi boriti...
voljela bi da je i tata dobio drugu šansu...još ga je puno toga čekalo u životu zbog čega je vrijedilo ostati snažan...ali on nije uspio...
kad sad bolje razmislim: nikada nisam mogla zamisliti tatu kao starca...nikada naboranoga, sijedog, teško pokretljivoga...nije mu bilo suđeno da doživi to...nije mu bilo svojstveno...on će vječno biti mlad...
ne bi željela da moji postovi budu uvijek tužni...ja danas nisam tužna iako se sjećam tate...dosta sam pisala o njemu, ali ne iz razloga što tražim sažaljenje, nego zato jer imam potrebu spomenuti ga...a i sad je ovo vrijeme kad mu je godišnjica pa nisam niti mogla zaobići tu temu...
puno je toga promijenjeno otkad ga nema....kao prvo i najvažnije : ja -u sebi i van sebe..
gledam stvari drugim očima...ne mogu opisati što se to dogodi s čovjekom....na neke stvari na koje sam prije bila emocionalno osjetljiva danas ni ne trepnem...evo npr prije par mjeseci jednoj prijateljici je umrla mama..sasvim iznenada...nisam mogla pustiti suzu...bila sam hladna...samo sam promatrala...znala sam što joj slijedi nakon toga..prije bi možda plakala i bila taknuta događajem, ali nakon svega ,sve što sam joj mogla reći je: moraš i hoćeš preživjeti...i preživjela je..i dalje diše i putuje ovim svijetom...samo je praznina ostala...
želim započeti novu epohu svog života..novu čistu stranicu...krenuti novim putem...
sve iznova...sve načisto...
osjećam potrebu da riješim neke stare probleme ( ostavljene da se sami riješe)..
želim okrenuti leđa prošlosti bez ijednog okova koji bi me držao za nj...
ne mogu izbrisati prošlost,ali mogu naučiti živjeti s njom...
kao da sam nanovo rođena..svijet opet ima tisuću boja...
želim živjeti život i to je to...
bila sam kod kuće za vikend...tati je bila misa u nedjelju za prvu godišnjicu iako mu je danas godišnjica...mama je htjela da se okupi cijela obitelj ,a kako ne bi svi mogli doći na radni dan, organizirala je to tako..
ne znam kako se uopće osjećam...cijeli ovaj treći mjesec mi je koma unatrag 3 godine...nakako se događa da nam se uzastopno dan pred Josipovo događaju nesreće u obitelji...mislila sam da će to stati na tati, ali nije i sve više mislim kako nas je netko urekao...kad sam već započela priču o tome onda ću vam i ispričati o čemu se radi...
prije tri godine bratić ( od strica sin) imao je nesreću s autom u kojoj je s njim poginuo njegov naj frend,a skoro i on..to je bio šok za cijelu obitelj..trebalo mu je dugo da se rehabilitira, a i dan danas mu je lice unakaženo....tim gore je što je smo s obitelji od tog njegovog frenda susjedi i što smo dosta povezani...
prije dvije godine opet dan prije Josipove skoro je djed preminuo od upale pluća...
prije godinu tata mi je završio u bolnici dan prije Josipove i umro na današnji dan...
i sad ovu godinu tetku je otkriven karcinom bubrega i sutra ga čeka operacija, a i umrla je djedova sestra..
nisam ni imala vremenan razmišljati o prošloj godini i tatinoj smrti jer su svi kod kuće na iglama što će biti s tetkom...mrzila sam bolnicu u kojoj je tata umro...čak je jedan od razloga zbog kojeg sam se odselila iz tog kvatra bio to što mi je prozor gledao u nju...mislila sam da nikada više neću kročiti nogom u nju...i sudbina se opet poigrala samnom...prije godinu dana na 18.03 bila sam u njoj zbog tata, a ove godine zbog tetka..odlučila sam se suočiti sa nekim stvarima...otišla sam do odjela gdje je umro, prevrtjela film u glavi,duboko udahnula i odlučila biti jaka....tetku sam sad potrebna...ne mogu izbjeći činjenicu da je to mjesto bolno za mene, ali to što bi ju izbjegavala ne bi imalo nikakav učinak...
stala sam na osjećajima...nema ih više..sve je u meni neka praznina...ne mogu se skoncentrirati da razmišljam o bilo čemu...mislila sam da neću preživjeti ove dane, a eto živa sam...
nisam tužna, nisam u depresiji...samo sam kao zombi....možda će me posljedice stići kasnije...sad samo promatram svijet oko sebe...i čudim se...čudim koliko je čovjek jak..koliko bola može preživjeti, a opet disati...
politika crkve i novoga pape
zar je moguće da netko može uopće izaći u javnost s takvom preporukom?
gledam TV i ne mogu vjerovati
čovjek je stvoren da griješi, ali zar je npr netko kriv što je razveden..
pa valjda zbog toga postoji ispovijed i opraštanje grijeha
mada ne vidim u čemu je grijeh razvesti se od manijaka koji vas matletira ili ako više nema ljubavi pa se brak pretvori u glupost
nije mi jasan um novoga pape...razvedeni su ionako dovoljno stigmatizirani u društvu, a po tome nemaju više ni pravo zagovarati svoju vjeru i tražiti oprost i ljubav našeg Svemogućega
ne znam uopće što se misli postići takvom preporukom? tradicionalne vrijednosti već su davno izgubile svoj značaj, a ovo sigurno neće pripomći smanjenju broja razvoda u svijetu..jedini učinak koja ja vidim je još veće otuđenje ljudi od institucije crkve...pa se onda žale kako malo ljudi pohađa službe, kako milodari nisu više što su bili...
koliko vidim danas je mali broj ljudi koji idu u svećenike ili za časne sestre zato jer im srce nalaže..više je tomu razlog neka mana ili neki razlog zbog koji smatraju da ne bi mogli ostvariti društveni život kao svi drugi ljudi, stoga se žele izolirati u zidine samostana, sakriti pod halje da ne budu izloženi toliko ljudskom oku i kritiziranju...iz toga izrasta frustriranost svojim životom, ali i to da djecu u školama poučavaju duševno bolesni vjeroučitelji od kojih im u sjećanju ostaju samo ružne uspomene...
ne govorim sve ovo samo tako, nego iz vlastitog iskustva i iskustva svoje prijateljice...naime kad smo bile u petom razredu osnovne škole išle smo sa crkvom na put u Italiju...kao vodič išao je tad naš vjeroučitelji i svećenik srednjih godina
moja prijateljica je bila razvijenija od mene i već je imala grudi..
u busu smo sjedile skroz na stražnjim sjedalima autobusa,a on je došao k nama...rekao je da će nam praviti društvo i da mu je tu udobnije spavati jer kao ima više mjesta...za svoje uzglavlje je odabrao krilo moje prijateljice...ona je ostala ukipljena cijelo vrijeme jer joj je bilo neugodno imati njegovu glavu na tom mjestu...tim više što se stalno komešao ( kao u snu ) okrećući glavu pa mu je ona svako malo završavala blizu njezinih bedara...ja sam ju gledala i nisam znala što da poduzmem pa sam ga bockala da se probudi ( nije spavao, ali je glumio da jest)
jednom se skočio i počeo govoriti Ave Maria i u tome ju je "slučajno " očešao po grudima...kasnije ju je znao često štipnuti ili radnje tomu slične..
nije to jedina dogodovština s ovoga puta...
vodio je s nama razgovore o tome kako je imao curu i kako nije nevin otišao u svećenike..
dolazio bi prije spavanja pričati pričice i "kao" da nas sve poljubi za laku noć...kad bi došao do mene ja bi prekrila glavu plahtom govoreći da se ne volim ljubiti pa ni u lice...bilo je nešto nastrano u tom njegovom nevinom postupanju...zbog toga mog odupiranja došlo je par puta do konflikta između mene i njega pa me je jednom istjerao iz kreveta van na hodnik kao da mi održi lekciju..ne moram govoriti da sam na sebi imala gaćice i potkošlju jer je vani bila užasna vrućina i nije se dalo spavati u piđami..
tokom tog posjeta ja sam se posvađala s njime i kad me je zgrabio tako jako za ruku da mi je ostala modrica udarila sam ga nogom i rekla mu da ću ga tužiti glavnom župniku...nakon toga mi se nije obraćao, ali je nastavio sa drugim curicama "te svoje postupke bez ikakve loše namjere"
to je mojoj prijateljici, a i meni ostalo duboko urezano u sjećanje...voljele smo ići u crkvu na pjevanje i mise, pomagati časnim sestrama u čišćenju župnog stana..one su se prema nama ponašale kao da smo im djeca, a mi prema njima kao da su nam zamjenske majke...ali nakon toga smo se nekako počele udaljavati od tih aktivnosti ne želeći sresti njega...ne moram reći da je bilo na naše opće veselje kad smo čuli da je premješten...nije otišao daleko..tek u okolno selo, ali i to je bilo nešto jer ga nismo morale stalno viđati...tek kad bi bila ispovijed prije velikih blagdana, ali tad smo uspješno izbjegavale doći u njegov red ispovjediti svoje grijehe...
kad danas pročitam u novinama naslov "svećenik pedofil" znam da to nije neka izmišljotina, nego da je to itekako dio ove naše stvarnosti...
bolje bitI razveden i imati zabranjen pristup u crkvu kao takav, nego propagirati s oltara licem sveca, dušom grješnika
Bog nek prosti svakom njegove grijehe, a ako je došlo do toga da zbog nekih ne smijemo tražiti oprost zato što to kažu crkveni poglavari ja se onda pitam tko je onda BOG U TOJ PRIČI ?
čekati, a ne znati što čekaš...
neki poticaj, nešto što bi vam dalo motivaciju.....kad ujutro otvoriš oči i budeš sretan, a da za to nemaš neki poseban razlog...
otišla sam na misu u nedjelju....moj stari kvart, crkva u koju sam redovito išla...u zboru sve mladi, a njihove glasove prati gitara, klavir i sve ona mala muzička pomagala koja i crkvene pjesme čine štosnim...najviše sam ,osim toga, voljela način na koji je svećenik vodio misu...inspirativno prenoseći riječ Božju..znate onaj osjećaj kad izađete iz Crkve napojeni nekim pozitivnim mislima, prekrasni osjećaji u vama...e pa s namjerom da to dobijem došla sam i ovaj put u tu crkvu..ne moram govoriti da se nalazi na drugom kraju grada...
došla sam ranije pa sam prošla i klanjanje 14 postaja...i onda je počela misa...vidjela sam da ju ne vodi svećenik koji inače vodi, nego neki mladi...i onda je počeo...ostala sam zgrožena i razočarana...ispred njega list papira...s njega čita zadnje vijesti iz Hrvatske i svijeta...malo je falilo da nije i vremensku izreferirao....bila sam razočarana....nitko nije tražio da tamo kaže ne znam što, ali zar moram doći u crkvu i slušati vijesti... izašla sam na polovici mise...imala sam namjeru ispovijediti se, ali red je bio užasno dug tokom cijelog vremena..mora da su ljudi mnogo griješili prošli mjesec ili ih pak u ispovjedaonicu tjera isto što i mene..potreba za novim i čistim ponovnim kretanjem u život...
no nisam dobila ono po što sam došla..u što li se samo pretvorila ta crkva...
Sjećam se da mi je jednom jedna žena rekla da nije važno gdje je crkva jer Gospodin je tamo gdje mu se molim....to je istina...nekad sam se više osjećala povezana s Bogom u molitvi prije sna, nego u crkvi..s druge strane volim otići na službu...vidim da nisam sama i da drugi ljudi traže pomoć ili utjehu ili pak zahvaljuju...osjećaš da nisi sam... i to je lijepo....
kako li je dobro biti dijete...ni sami ne znamo kolika je to ljepota biti bez grijeha...čistoća...nemaju briga..tako nevino plutaju ovim svijetom..pitam se kako to da se tako nevina bića pretvore u ovo što smo mi ...odrasli...ogorčeni..većinu vremena...jer kad smo sretni,a ti su trenuci rijetki to pamtimo, o tome razglabamo..to je nešto divno...a ona većina vremena su sami problemi, a i kad ih nema mi ih izmislimo....zašto ne bi bi bili sretni većinu vremena?
zašto život nije bio ovakav prije 70 godina ili manje...ljudi su živjeli mirnije...kvalitetnije..bez imalo ili malo stresa..jedina briga im je bila hoće li njiva uroditi plodom, kakva će biti žetva, spremanje zimnice, kolinje, pečnja rakije...i od svega toga su radili društvene događaje i veselice...ako malo bolje pogledamo što povezuje te radnje je zapravo RAD..ne u uredu, zadimljenom lokalu ili slično, nego rad u prirodi, svježi zrak i sunce...prirodna hrana...nije se imalo mnogo...baš toliko koliko je potrebno za život...
kad se to pogleda u usporedbi sa našim današnjim životom punim stresa, užurbanosti...težnje nečemu višem i opet višem i na kraju pogubljeni u tome ne znamo što smo ono zapravo poželjeli...i tako "dok nas vrag ne odnese" kako bi rekla moja baka....
danas na povratku s faksa, malo dalje od mog stana zamijetila sam dvoje ljudi u šetnji sa djetetom, unukom, ne mogu definirati..kako sam se približavala, nisam mogla svrnuti pogled...kolica su bila invalidska....vidjela sam sreću na licu tog bolesnog djeteta...mahalo je rukicama....možda zbog prekrasnog dana ili možda uopće ne shvaća značenje toga pa bezveze maše rukicama...ali vidjela sam sreću na licu tog djeteta...i njegovo izobličeno lice ( neki bi rekli i ružno ) meni je u tom trenutku bilo najljepša stvar koju sam danas ugledala..vidjela sam na tom licu nešto što odavno nisam vidjela kod sebe...sreću zbog ničega ili zbog par zraka sunca...
živa sam, zdrava, imam dosta u svom životu, a opet nesretna, ponekad depresivna i frustrirana, bez motivacije...istina je da se ne znam nasmijati suncu, zahvaliti prirodi što me hrani i pruža mi opstanak, ne znam uvijek uzvratiti ljubav, poštovati ono što imam....istina je sve to...ali nisam sam na ovom svijetu...
uporno nešto čekam, a to nije sunce jer ono je već davno tu ...čekam kao i mi svi...čekati ćemo cijeli život i opet nećemo otkriti što smo ono čekali?
a možda je sve tu ispred nas...ne možda, jest...toliko toga, a mi slijepi...danas sam vidjela da je sve tu...uzmi i posluži se...
ujutro ću se probuditi..biti će novi dan...i prije nego što otvorim oči i pozdravim ga, ostati ću u krevetu još minut-dva....neću otvoriti oči, nego ću u mašti izabrati nešto iz cijelog asortimana što mi pruža život...nešto zbog čega ću taj dan biti nasmijana i sretna...
tako proziran...
u petak nakon seminara sam se našla sa tri poznanice iz mog grada ( zovem ih tako jer ih ne smatram prijateljicama, ali opet s druge strane ni nepoznatima osobama; nešto su između ); kao i ja studiraju u Zagrebu....
kako je bilo već nekih 17 sati, a nijedna od nas nije ručala išle smo jesti u restoran..i tako smo se dogovorile da bi mogle izaći vanka u subotu tj jučer...nismo dogovarale neke pojedinosti, došle smo do suglasja da će se negdje ići, ali nije određeno gdje...jedna od njih je rekla da već tri tjedna nije bila vanka ba i išla negdje stila disco ili tako, ali ja nisam bila za to...više mi se išlo u kino, na kavu i malo prošetati...druga je bila suzdržana ( koja je btw moja bivša docimerka) iako se ni njoj nije išlo vanka jer je isto kao i ja prošli vikend bila kod kuće i naravno vanka...no nismo htjele dalje raspravljati nego smo to ostavile za subotu...treća je pak bila u nekim svojim mislima i nije se uopće uključila u razgovor...
subota: probudim se malo kasnije jer sam gledala tv do kasno u noć..popijem kavu, prođem netom , nikako se izvući iz piđame do 2 sata..no natjeram se nekako i napravim ručak, očekivam da mi dođe brat jer je trebao na aedrom po svoju tzv zaručnicu koja stiže iz Njemačke..i zove bivša docimerka Ema i prodaje mi priču: čuj čula sam se s Mitrom ( ona prva koja je htjela vanka) pa znaš njoj se ide van, ali išli bi i još dvije cure i još dva dečka, ali oni bi prije izlaska bili kod nekoga u stanu, a ne mogu kod Mitre jer joj je došla sestra, one druge dvije cure cimerice su na utakmici u Osijeku pa bi stigle tek oko 10 navečer tako da se ne može kod njih, dečki žive u domu pa to nije naj rješenje, Ema naravno tu ne spominje da bi se moglo kod nje..i što ostaje? da se bude kod mene? hm...
nisam protiv toga, ali na način koji mi je to prikazala, to izmotavanje i slično mi se zgadilo pa sam rekla da mi je došao brat i da idem s njim i zaručnicom do grada na večeru pa da ja isto neću moći prije nekih 21 sat...tako je i bilo....da me je pitala izravno može li se biti kod mene, pristala bi, ali na ovakav stav nikao nisam mogla reagirati potvrdno jer bi se tada osjećala svjesno izigrana, iskorištena i to neću dopustiti...
nazvala me je oko pola 8 i sad se kao odjednom može biti kod Mitre u stanu pa pita kad bi išle...
to mi je tako diglo tlak da sam rekla da uopće neću doći...
stvar je u tome da kad bi nas osam bilo kod mene u stanu, a 5 nas je pušača..možete zamisliti kako bi bilo ugodno spavati u tom kaosu..naravno tu treba cuga i grickalice što bi podrazumijevalo obavezu domaćina i to je pravilo u biti samo kad se bude kod mene, a kad se ide kod Mitre onda svatko donosi ono što misli piti i jesti...
nakon toga bi se trebalo ići vanka, a meni nikako nije bilo do toga, a bome ni do cuganja jer mi je alkohola već preko glave...htjela sam provesti mirno subotnje večer, malo prošetati i doći doma...
između ostaloga stanari u zgradi bi dobili nervni slom od te buke, a budući da sam još uvijek prilično nova u zgradi nisam si mogla priuštiti takav ispad...
kad sam rekla da neću ići Ema me nazvala i naravno pitanja pa zašto, pa kako ? naravno svi bi se ogradili od toga da nedjeljom moraju čistiti sav stan, trpiti šikaniranje susjeda u zgradi, biti domaćin i slično...
odbila sam i drago mi je..i osjećam se super...tako je lijepo znati reći NE i ne dopustiti da vam netko nametne nešto što ne želite...
ovdje je bitno za naglasiti da je sva ta ekipa samo moji poznanici, ali ne i prijatelji...da su mi prijatelji to bi bila druga priča...
nije me iznenadila ta prozirnost jer mi ovo nije prvi put da su me pokušale izigrati..nisam bezveze zadnje tri godine promatrala njihove ličnosti..znala sam kako se Ema ponaša kad želi nekome "ugodno smjestiti", kad je u dogovoru s Mitrom i slično...u početku su me znale često povrijediti, ali s vremenom sam postala pametnija pa sam naučila pravila igre...
čovjek može biti dobar koliko hoće, ali takve i slične situacije natjeraju ga da nauči biti i ne- dobar...
da bi se nosio sa zmijama, moraš naučiti mislilti kao zmija..
ne kažem da dobar čovjek mora postati ne-dobar tj zmija nego da mora naučiti postupati tako, a to znanje primjenjivati samo iznimno odnosno u sukobu sa zmijama...biti dobar ne znači da se mora biti i glup...
no ja sam svoju subotnju večer na koncu provela u miru svog stana, učila sam pa gledala tv pa malo na net i spavanje....nije mi žao iako mi se stvarno išlo šetati po svježem zraku i upiti mirise ovoga prijevremenog proljeća...
jutros me probudlio sunce...osjećam se smireno skoro pa spokojno...razmišljala sam da odem do katedrale na misu...treba mi molitva i osobni razgovor s Bogom...to će mi biti i prillika da ipak nadoknadim onu šetnju od sinoć...
želim vam svima ugodno poslijepodne, da skupite energije za naredni tjedan...
vrijeme je da kažem stop svemu što me drži na jednoj točki..čeka me puno posla do kraja ove godine...loše sam krenula...krenula sam paralizom svog života...umaraju me razni ljudi, najsigurnija sam iza vrata svog stana, daleko od svih...a onda opet ,sama sam...uništavaju me moje misli, snovi..
moram reći stop i krenuti se boriti s time... moram ponovno početi živjeti....
trebalo mi je pet dana da prikupim koliko toliko energije, da se regeneriram...sve moram...
prije mi je bilo važno položiti ispit kako bi učinila tatu ponosnim...otkad njega nema sve je nekako izgubilo važnost..kao da se nemam razloga boriti..kad sam odlazila od kuće bilo mi je teško ostaviti mamu..proganjele su me te najcrnje misli da kad se vratim da je neću naći...bolesno je tako razmišljati, ali nisam se mogla tome othrvati...znala sam ući u njezinu sobu vidjeti da li diše...
možda je tomu razlog to što sam prošle godine cijeli drugi i sve do 20-og trećeg bila u Zagrebu i to što sam tatu vidjela na samrti, a prije toga nisam nikako bilo kod kuće cijelih mjesec i pol...nije da nisam zahvalna Bogu što mi je poklonio i tih par trenutaka s njim ma koliko bolni bili, ali sve me je to pomelo..htjela sam se boriti s tim, zanijekati istinu i stvarnost, a sad me sve lupilo kao bumerang u glavu...moram se boriti...
fali mi molitva i vjera..i kad nisam imala nikoga da bude uz mene, Bog je bio tu, a sad ga osjetim samo u tragovima...
moram prestati gledati sve crno i pronaći trunku nade i svemu tome...iznova se dižem iz pepela jer moram, jer sutra me ne pita kako mi je bilo jučer...jer mrzim sivilo i istinu i stvarnost..lakše mi je lagati sebe i živjeti između..lakše je jer manje boli...
vratila sam se od kuće....otišla sam iscrpljena, a vratila se na izmogu svojih snaga...htjela sam pronaći mir svojoj duši, a našla sam samo nemir...svi "prijatelji" željeli su trunku moje pažnje...uglavnom ih nisam odbijala, ali sam se nakon svake kave osjećala sve slabija...nije mi se išlo van..htjela sam biti u kući, pronaći toplinu, posvetiti malo vremena mami..i sve mi je to palo u vodu...u susjedstvo se vratila moja prijateljica iz djetinjstva...udala se dok smo bile 3 srednje i sam ima malu curicu....naravno sad je razvedena i željna je provoda i izlazaka, sama po sebi ima "mantauze", a ja ju nikako nisam mogla izolirati od sebe jer i kad bi mama rekla da spavam za 2 sekunde bi već bila u mojoj sobi i budila me...
iz Rijeke mi je došla frendica, studira tamo....prekinula je odnose ( iako ne do kraja) sa svojim dugogodišnjim momkom...i ona je bila željna ludovanja i obnavljanja starih odnosa...poanta je u tome da joj ovo nije prvi put da se tako ponaša...kad je s njim ne postoji nitko drugi,a kad joj ga bude dosta onda zove mene i htjela bi nadoknaditi sve vrijeme...i onda kad joj toga bude dosta opet k njemu...mrzim to...kakvo li je ti prijateljstvo uopće...nemam snage ni volje to joj reći, puštam da to ide kako ide iako sam umorna od toga...
da ne govorim o pozivima i porukama drugih ljudi i poznanika, tetki, bratića, sestričina...
luda sam...
ljudi su navikli da sam jaka, uvijek spremna uskočiti kad je potrebno, uvijek za zabavu...
ja više nisam ona stara...nažalost...sa nevoljama sam se nosila s osmijehom, a sad tonem...ne mogu pomoći sebi,a kamoli njima...
jučer prije odlaska bila sam na groblju..gledam onu crnu ploču i pitam se zar je to sve što je ostalo od mog tate...proljeće se budi,a njega nema...svakim danom sve mi više fali...bilo mi je teško otići..drugi put kad budem išla kući, idem na njegovu prvu godišnjicu smrti....godina je skoro prošla...najgora,a meni nekako tek sad dolazi u glavu da ga nema....do sada je još uvijek postojala nada,a sad ju gubim...
nikada do sad nije mi bilo teže otići od kući...poljubila sam mamu na odlasku...ružne su mi misli kružile glavom...strah u srcu da ću ju izgubiti, da je neću pronaći kod kuće kad se opet vratim...
nemiri u meni...kao da me proganjaju grijesi,a ja nemam sigurne luke da u nju pobjegnem...
došla sam u Zagreb i našla me samoća mog stana...možda je i bolje tako...možda se uspijem srediti..nisam navikla biti slaba..
fali mi moj život PRIJE...fali mi mir..slaba sam da vratim vrijeme, slaba da se borim s ovim danas, s onim sutra..
iznova ću se sklupčati na svom krevetu...u sobi punoj mraka...svoje nemire stišavati..strah prekriti dekom preko glave..utonuti u san i čekati novi dan..
možda bude bolje od ponedjeljka...
