vrijeme je da kažem stop svemu što me drži na jednoj točki..čeka me puno posla do kraja ove godine...loše sam krenula...krenula sam paralizom svog života...umaraju me razni ljudi, najsigurnija sam iza vrata svog stana, daleko od svih...a onda opet ,sama sam...uništavaju me moje misli, snovi..
moram reći stop i krenuti se boriti s time... moram ponovno početi živjeti....
trebalo mi je pet dana da prikupim koliko toliko energije, da se regeneriram...sve moram...
prije mi je bilo važno položiti ispit kako bi učinila tatu ponosnim...otkad njega nema sve je nekako izgubilo važnost..kao da se nemam razloga boriti..kad sam odlazila od kuće bilo mi je teško ostaviti mamu..proganjele su me te najcrnje misli da kad se vratim da je neću naći...bolesno je tako razmišljati, ali nisam se mogla tome othrvati...znala sam ući u njezinu sobu vidjeti da li diše...
možda je tomu razlog to što sam prošle godine cijeli drugi i sve do 20-og trećeg bila u Zagrebu i to što sam tatu vidjela na samrti, a prije toga nisam nikako bilo kod kuće cijelih mjesec i pol...nije da nisam zahvalna Bogu što mi je poklonio i tih par trenutaka s njim ma koliko bolni bili, ali sve me je to pomelo..htjela sam se boriti s tim, zanijekati istinu i stvarnost, a sad me sve lupilo kao bumerang u glavu...moram se boriti...
fali mi molitva i vjera..i kad nisam imala nikoga da bude uz mene, Bog je bio tu, a sad ga osjetim samo u tragovima...
moram prestati gledati sve crno i pronaći trunku nade i svemu tome...iznova se dižem iz pepela jer moram, jer sutra me ne pita kako mi je bilo jučer...jer mrzim sivilo i istinu i stvarnost..lakše mi je lagati sebe i živjeti između..lakše je jer manje boli...
Post je objavljen 09.03.2007. u 08:29 sati.