blato na LP-u

G.O. - blagdani

I eto, završila je blagdanska gužva (što mi odgovara), a završio je i godišnji odmor (što mi nikako ne odgovara).
Prvi godišnji nakon 3 godine u trajanju od tri tjedna, definitivno me nije odmorio, već obratno. Od puste želje da odem, vidim, uradim... na kraju je sve ispalo nekako smotano i nedorečeno.
Prvi tjedan godišnjeg sam proveo organizirajući rođendan THE ljubavi mojoj (da li vam je poznato koliko truda treba da se zabavi 10-ak klinaca i 20-ak odraslih, a da sve prođe u miru i bez kaosa?). Nije mi žao, ispalo je super.


Savršenstvu je smetao samo jedan detalj: uporni telefonski pozivi mojih kolega sa posla za svaku pizdariju.

Drugi tjedan je prošao u borbi sa virozom koja je uhvatila kćer i suprugu, tonama hrane i hektolitrima alkohola na svakom koraku, te učestalim posjetama radnom mjestu zbog, naravno, pizdarija koje su definitivno mogle biti odrađene i bez mene, ali jebiga... lakše je gnjavit mene nego se sam potrudit riješit problem.

Zadnji tjedan je pak bio totalno idiotski. Otišao sam sa prijateljem na Kupres ugrijati kuću u kojoj smo, u društvu i sa obiteljima, trebali boraviti 7 dana. Kuću ugrijali nismo ali smo zato jako fino bordali na praznim stazama prepunim snijega. Drugi dan zove me žena, da ne može doći na Kupres, da su je zvali sa posla i da MORA odradit 4 noćne smjene, uključujući i novogodišnju noć. Umjesto da kažem: "Jebiga, tvoj problem", ja uskočim u auto i vratim se Split. U tom zamahu solidarnosti sam na kraju i pretjerao, jer sam provodio noći u kauču na njenom radnom mjestu izamalo umro od dosade i alkohola. Kako je ženino dežurstvo prestalo, ja sam sjeo u auto i odjurio natrag na Kupres. Više nije bilo govora o tome da vodim ženu i dijete jer je kompletna žensko-dječja postava iz kuće na Kupresu otišla baš taj dan, žaleći se na krajnju neozbiljnost i divljaštvo muškog dijela ekipe.
(njihov doček)


Kako sam stigao na Kupres, stigla je i južina i kiša. Staze su pretvorene u bljuzgavo blato, pa se nije moglo bordati. Ostao nam je alkohol i pikado u napokon toploj kući. I tako, u općem ludilu, nekako smo se dohvatili LOPATE i pokraj kuće, od ostataka snijega napravili malu, slatku jumpicu....





Da zaključim: sad sam u uredu i sve me boli. Najviše me boli đon za ovaj prokleti posao, al' opet, nekako treba donit doma za kruh i igračke.
Povratak na staro me uvijek deprimira tako da nisam raspoložen za nikakve duhovne mudrolije.
Š'o bi rek'o mudri RASMC :
"Šta je ljudi
oćete hita
Rambo je nešto
hitova sit"