blato na LP-u

utorak, 31.10.2006.

brucošijada

Izašao sam vani nakon tisuću godina...Frend me zvao, da svira koncert...gdje? u Stop-a! Legendarno mjesto, super bend (Obba - Obba; tribute to Bob Marley), mirisalo je na fin provod za učmalog tatu, negdašnjeg partijanera, skejtera, slobodnjaka... Kad ono - brucošijada FESB-a. Prvo su svirali Kuzma & Shaka Zulu, čija je jeftina, nemaštovita i ripetitivna svirka pokosila svaki pokušaj da se omamim i ne razmišljam. Da ne govorim o golemom preziru kojeg sam osjećao prema šminkeru u košuljici na bini koji je, ne znam kojim pravom, sebi nadjenuo ime legendarnog Zulu poglavice. A gomila golobradih divljaka i droljastih curetaka nearikulirano skakuće i, što je zaista jadno, pjeva sve njihove "hitove". Kad su Kuzma & onaj koji zaslužuje Šaku u Zube, a ne ime koje nosi, napokon sjašili sa bine, gomila je bila vidno nezadovoljna te su počeli lagano odlaziti. Oni koji su ostali negodovali su na svaku stvar koja nije na Legendu, pjevali su samo No woman.... Mene su već tada očajno bolila leđa od višesatnog stajanja, ali... Izvrstan, izvrstan bend, Marley-eve pjesme te nevjerovatno zanosna cura na bini (back vocal - možda si umišljam ali čini mi se da mi je uputila "pogled") uljuljali su me u onu finu fazu kad zatvoriš oči i "njonjaš" se. Ukupno: četverosatna tlaka u pretrpanom prostoru za sat i po gušta u skoro praznoj sali. Jebeš ga, ništa više nije isto. Tu konstataciju izvodim iz pretpostavke da je moja generacija bila ipak nešto kulturnija od ove. Koncert je završio skoro u 4, dokotrljao sam se kući oko 4 i kvarat, žena me samo pitala sa kojom sa droljom bio do te ure, na što sam se preselio na kauč. Princeza se probudila u 9, dotrčala u kuhinju i probudila me poljupcima. Žena je u to već pristavila kavu i izvadila mi aspirine, tako da je, na koncu, sve nekako dobro ispalo.
Napominjem samo kako toplo savjetujem sve koji su fakultet davno završili, te osjećaju prve znakove tupila bračnog života da mikako ne idu na nikakve brucošijade. Biti star, biti star, biti star (a tako mlad).

- 13:17 - Mudro zboriš! (4) - Nemoj! - #

utorak, 17.10.2006.

svakidašnja jadikovka

prvo smo se svađali
pa smo se ševili
pa smo zatrudnili
pa smo se oženili
pa smo se svađali
pa smo se tješili da je to zato što smo bijedni studenti
i što nam je egzistencija u kurcu i neizvjesna
pa smo postali roditelji
pa smo bili prezaposleni
prvo diploma
pa loše plaćeni poslovi
pa smo se opet svađali
pa smo zaradili dosta para
i aute i mobitele i raznih kuraca palaca

a svađe su se nastavile i nastavljaju se
samo su sve debilnije i nepodnošljivije

sretan samo kada sa princezom šetam uz more

kako je teško biti star
biti star
a tako mlad

- 13:32 - Mudro zboriš! (1) - Nemoj! - #

četvrtak, 05.10.2006.

Gioia

...danas je ovaj svijet napustila mala Gioia, predivan i predobar psić moga brata i njegove djevojke. Pobjegla je s uzice, jurila mačku, završila pod kolima automobila. Sada je, nadam se, na Vječnim lovištima, sretna, vesela i dobroćudna kakva je uvijek i bila.

- 22:45 - Mudro zboriš! (2) - Nemoj! - #

srijeda, 04.10.2006.

I T

U firmici za koju sam radio prije postojala su 2 IT sektora. Prvi je bio onaj službeni, informatički sektor, divni momci, genijalci. Drugi je bio jednostavno ured nas nekoliko mamlaza i mamlazica, dio programa koji je u stvari stvarao pare. Svatko je savjesno obavljao svoj posao te je produktivnost našeg ureda zavidno rasla. Rasla je unatoč rijetkom obliku I T virusa, u stručnoj literaturi poznatog i kao Fiacca Spalatensis Vulgaris koji je harao u toj prostoriji i kojim smo se baš svi zarazili samim ulaskom u taj posao. Taj se virus različito manifestirao kod muškaraca i kod žena. Muškarci su u prvoj fazi izgledali sve bolje, oči su im se sjajile, ideje hrlile, ali je tipkanje po kompjuteru često bilo sporo, isprekidano stankama za doradu ideja razgovorom ugodnim. U toj fazi, tek inficirani centar za etičku ravnotežu kod žena je najosjetivljiji na vanjske podražaje koje burno, ali ne i duboko, elaborira. Zato je iznimno opasno po zaraženu ženu imati kraj sebe zaraženog muškaraca u toj fazi. Poslovni učinak je dobar, čak i vrlo dobar, ali i neizvjestan. Druga se faza i kod muškaraca i kod žena najviše manifestira na izgledu. Muškarci se odjednom prestaju brijati, odijevaju se za posao ka0 da idu na ribe, tuže se da su sve umorniji, a oči im i dalje sjaje. Žene se tada odijevaju, tj. razodjevaju u sve oskudnije i raspamećujuće krpice te sve češće, ničim izazvane, pričaju o seksu. I kad ima i kad nema veze s poslom. U toj je fazi je ekstremno opasno ako zaraženi muškarac često boravi blizu zaražene žene. Tada je i laiku lako dijagnosticirati sindrom; sve češće na bilo kakve (osim na hitne i neizbježne, dakako) upite, i muškarci i žene u podjednakoj mjeri, odgovaraju sa: "AJ TI" (hajde ti - u prijevodu; logički nastavak je:...ti to napravi. op.a.).
A posao cvjeta. Utjecaj "Aj ti" manifestacije bio je jako negativan na nezaražene iz ureda do, dok je nama još uvijek cijela ta situacije bila jako smiješna, pa smo čak znali bacit koji Aj ti u krug među nama. U trećoj fazi zna bit gadno. Posao, naravno, donese i stressss, a uglavnom se poklopi sa trećom fazom bolesti, kada je zaraženi najslabiji i najkvarljiviji. O izgledu davno više niko ne mari, odjeneš duge hlače kad MORAŠ. U toj fazi "Aj ti" moraš bolno gušit u sebi, jer ga ili nemaš kome uvalit ili ne možeš nikom drugom prepustit i minimalnu odgovornost. Tada je rizik od mentalnog oboljenja najveći, nerijetko se prve manifestacije rastrojenosti očituju u bijesu zbog glupih stvari (različito od glupost), te kod žena, u napadajima histeričnog plača. Tu treba ostat jak i ipak puštat "Aj ti" ponekad vani, pa makar i u obliku "napravi to,to i to!", što je odvratno, ali neophodno.

Ako izdržiš - iskoristiš priliku, dobiješ para, novi posao i pretvoriš se u zdravog nositelja. Jer taj te virus nikad ne napušta, ne,ne.

Ako ne izdržiš - nezaposleno sidiš na zidiću, piješ pivo iz samoposluge i mo'š cili dan pivat: Aj ti ,aj ti, aj ti....

- 15:13 - Mudro zboriš! (1) - Nemoj! - #

ponedjeljak, 02.10.2006.

walkabout

I think I'm going walkabout
to find out what is all about

me and my own two feet
in the heat
I got myself to meet......

I tako sam nabio slušalice i cvike i lunjao besciljno gradom k'o da mi je 17, a ne skoro 30 (jebote gadne brojke). Sebe našao nisam, al' sam zato sreo frenda, sjeli. Do podne smo već popili količinu od koje bi sa 17 danima umirali. Jadali se nismo, to je strogo zabranjeno, a i licemjerno, pričali smo pizdarije, smijali se.

Nedjelja, nogometni dan.........