Ja sam samo jedan obicni vukovarac.
Covjek koji nosi u sebi sve tuge onoga sto se dogodilo i sve radosti onoga sto je lijepo i sto se dogadja vezano za nas grad.
Da se ne lazemo, tesko je i sada nakon toliko godina vidjeti da nema nasih prijatelja, susjeda, radnih kolega, prijatelja iz skole, vrtica ili nekoga sportskog kluba, kojih je nas grad uvijek imao puno, kao i svega ostaloga vezano za kulturu i umjetnost.
Zivi ovaj grad sa svojim ranama.
Ma koliko sve u javnosti izgledalo lose, Vukovar se razvija u jedan moderan i lijep grad, ali uvijek postoji ono ali.

Uzasavam se rijeci kao segregacija, odvajanje po nacionalnosti, suzivot i slicno.
Gradjani Vukovara ne zele suzivot nego zivot.
Djeca u Vukovaru se dijele vec od vrtica i odmah znaju da nisu ista i da su razlicita. Dali su zaista djeca razlicita u Vukovaru, od onih u Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu? Poslije vrtica ih dijele u skolama, a onda djeca odrastu, pa upisu fakultete i svi zajedno sjede u istim klupama i slusaju ista predavanja. Zasto u vrticu, osnovnoj i srednjoj skoli ne mogu, a na fakultetu mogu? Zasto mogu bez obzira na nacionalnost svi skupa raditi u istim firmama?

Tuzan sam svake godine u ovo vrijeme.
Sjetim se mnogih prijatelja i susjeda kojih vise nema.
Danas ce u nas grad doci desetci tisuca ljudi pokloniti se zrtvi Vukovara za stradanje u Domovinskom ratu.
Tisuce autobusa i stotine udruga ce doci na trosak drzave, hodati u koloni sjecanja I otici svojim kucama, a Vukovar ce ostati zivjeti I dalje sa svojim podjelama I problemima nametnutim od politike.
Pitam se dali politicari uzimaju dnevnice i za ovaj dan kad posjete Vukovar?

Posten covjek se ne treba nicega sramiti. Kulturan covjek ce se ispricati za ono sto je uradio lose.
Pravi I iskreni vjernik ce oprostiti, ali nece zaboraviti, no sto je s ljudima koji jos uvijek traze svoje najmilije I ljudima koji znaju za zlocine a sute?

Ako svi gradjani Vukovara isto vole svoj grad, trebali bi raditi na zivotu, a ne na suzivotu. Zivotu za buducnost svoje djece.
Zivotu u kojem ce svi gradjani biti isti, bez podjela I privilegija.

Sjecam se prvog dolaska mojih roditelja na rusevine obiteljske kuce u Borovu Naselju, negdje krajem 1997 godine, u vrijeme mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Prvi susjed dosao je do ograde, pruzio ruku mom ocu i rekao “jebo ga ti, ako smo ratovali nismo se svadjali”

Bez pruzene ruke, oprosta i iskrene isprike, tesko je imati bolju buducnost.

Oznake: Vukovar