Napisao sam prije 12 godina.
Neki su imali srecu ostati u svom gradu, u svom domu i sacuvati sve uspomene i prijatelje, sitnice koje zivot znace. Mi iz Vukovara smo imali srecu da smo ostali zivi ! Mislio sam napisati toliko toga ali svake godine kad pozelim nesto napisati pomislim da su sve rijeci uzaludne i da je smisao pisane rijeci samo meni vazan.
Na danasnji dan prije tocno 20 godina srusio se moj svijet. Ostao smo na ulici sa najlonskom vrecicom, bez novaca i uspomena, sa trudnom zenom i bolesnim roditeljima, bez saznanja kuda i kako. Ne mogu reci da samo izbjeglica izbjeglicu razumije, ali je sigurno da izbjeglica ili prognanik jedni druge najbolje razumiju.
Mnogi nikada nece znati kako je biti bez doma, na ulici, bez novaca, bez ideje kako i kuda dalje. Mnogi nece nikada oblaciti tudje kosulje i gace, iznosane cipele i odjecu iz crvenog kriza.
I danas 20 godina poslje za mene i mnoge moje sugradjane vise nista nije isto kao prije i nikada vise nece biti.
Prolazeci ulicama i danas se sjetim mnogih kojih vise nema. I sada toliko godina poslje palim svijece za svoje prijatelje i susjede sa kojima sam zivio, a kojih vise nema.
Mnogima je to samo jos jedna obljetnica 20 godina poslje, a meni je to samo jos jedno svakodnevno sjecanje na moj grad i to vec 20 godina.



https://www.facebook.com/photo?fbid=823770799758100&set=a.605694191565763