KemoTerapija

Istraživanja su pokazala da sve priče o Isusovom djetinjstvu potiču iz apokrifne zbirke priča koje su nastale prije 5. stoljeća, a koja je sadržavala, između ostalog, budističke i perzijske legende.
Od pozajmica iz ove zbirke postala su dva apokrifa: “Armenska knjiga djetinjstva” i “Arapska knjiga djetinjstva”. Upravo iz armenske verzije saznajemo da su mudraci bili perzijski kraljevi i saznajemo njihova imena. “I brzo je Anđeo pošao u zemlju Perzijanaca da poruči kraljevima i mudracima da treba da krenu na put i da odaju počast novorođenom Djetetu. A vodila ih je zvijezda devet mjeseci i stigli su kad je Djevica postala majka. U ono vrijeme je, naime, kraljevstvo Perzijanaca svojom moći i pobjedama bilo iznad svih kraljeva koji su vladali u zemljama Istoka. A mudraci su bili trojica braće: prvi Melkon, vladao je Perzijancima, drugi Baltazar vladao je Indijom, a treći Gašpar bio je vladar Arapa”. Dodajmo radi informacije da je od Melkona europska tradicija napravila Melkiora.
Autor armenskog apokrifa, unapređujući mudrace u kraljeve, nesumnjivo je to uradio pod utjecajem Starog zavjeta, naročito “Psalma 71”.
Ova prekrasna religiozna himna, koja je tobože izašla ispod pera samoga kralja Davida, ima kao temu dobra djela koja će narodu učiniti njegov budući sin koji je, prema uvjerenju kršćana, Isus Krist.
Sudit će pravo ubogim pučanima,
djeci siromaha donijet će spasenje,
a tlačitelja on će smrviti.

I živjet će dugo kao sunce
i kao mjesec u sva pokoljenja.
Sići će kao rosa na travu,
kao kiša što natapa zemlju!
U danima njegovim cvjetat će pravda
i mir velik - sve dok bude mjeseca.

I vladat će od mora do mora,
I od rijeke do granica svijeta.
Dušmani će njegovi preda nj kleknuti,
i protivnici lizati prašinu.
Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,
vladari od Arabije i Šabe danak donositi.
Klanjat će mu se svi vladari,
svi će mu narodi služiti.
On će spasiti siromaha koji uzdiše,
nevoljnika koji pomoćnika nema,
smilovat će se ubogu i siromahu
i spasit će život nevoljniku:
oslobodit će ih nepravde i nasilja,
jer je dragocjena u njegovim očima krv njihova.
Stoga neka živi! Neka ga daruju zlatom iz Arabije,
nek mole za njega svagda
i neka ga blagoslivljaju!

U proroštvu Izaijinom čitamo:
Gledat ćeš tad i sjati radošću,
igrat će srce i širiti se,
jer k tebi će poteći bogatstvo mora,
blago naroda k tebi će pritjecati.
Mnoštvo deva prekrit će te,
jednogrbe deve iz Miđana i Efe.
Svi će iz Šebe doći
donoseći zlato i tamjan
i hvale Jahvi pjevajući. (60, 5 - 6)

Čini se da porijeklo verzije o kraljevima i darovima koje su donijeli malom Isusu ne podliježe sumnji. To je rodoslov koji smo već sretali i koji ćemo i dalje često sretati.
O pobožnim kraljevskim hodočasnicima s Istoka mogla bi se napisati posebna rasprava pod naslovom: “Neobična sudbina Triju kraljeva”. Narodna je tradicija prepričavala razne zgode pune neobične fantastike. U tom pogledu posebnu pažnju zaslužuje naročito “Arapsko evanđelje” u sirijskoj verziji. Dakle, jednog dana u Perziji se pojavio Anđeo u obliku zvijezde koja je svojom svjetlošću obasjala čitavu zemlju. Ljudi su stajali na pragovima svojih kuća da se dive nebeskoj pojavi. Poštovatelji vatre i zvijezda, kraljevi, vođe i svećenici, odjeveni u najljepše haljine okupili su se na savjet. Svećenici, upitani za značenje ove pojave, odgovorili su: “Kralj kraljeva se rodio, bog bogova, svjetlost svjetlosti”. Spremili su na put tri kraljevska sina da odnesu darove božanskom djetetu.
Naracija koja slijedi točno se drži kanonskih evanđelja, osim jednog detalja. Marija im, naime, poklanja pelenu novorođenog djeteta. Kada su se kraljevići vratili kući, bacili su pelenu u vatru da bi dokazali da je to sveta relikvija. I, zaista, plamenovi se nisu hvatali pelene i na veliku radost čitavog naroda izvadili su je iz pepela neoštećenu.
Mnoge od nas iznenadit će uglavnom malo poznata činjenica da se broj mudraca ili kraljeva u ovoj legendi dugo vremena mijenjao. U rimskim katakombama vidimo na zidnim slikama grupe od dvojice, četvorice i šestorice mudraca, a kod Sirijaca i Armenaca ima čak dvanaestorica. Tek se s vremena ustalio broj trojice, vjerojatno u vezi s trojicom Noinih sinova: Semom, praocem Semita; Hamom, praocem naroda crne rase (zato je jedan od triju kraljeva Crnac); Jafetom, praocem Europljana. Manje-više u 8. stoljeću mudraci se mijenjaju u kraljeve i postaju slavni pod imenima Gašpar, Melkior i Baltazar. Dodajmo još i to da se tobože posmrtni ostaci ovih kraljeva nalaze u katedrali u Kölnu. Relikvije su prenijete u 4. stoljeću iz Perzije u Istanbul, zatim u Milano, i najzad 1161. godine konačno su smještene u Kölnu, što je zasluga cara Frederika Barbarose.
Treba sada upitati na koji je način ova divna legenda, koja zahvaljuje svoj nastanak Starom zavjetu, bila pripovjedački vezana s Perzijom. Problem je, naravno, suviše složen, da bi ga bilo moguće predstaviti ovdje makar i najkraće. Moramo se dakle ograničiti da pokažemo samo neke aspekte te zagonetke.
Prije svega, treba pamtiti da je Kir oslobodio Židove iz babilonskoga ropstva i čak im je dosta pomogao u obnavljanju jeruzalemskog hrama. Zbog toga su neki Židovi propovijedali da je perzijski vladar u Svetom pismu najavljeni Mesija. Još važnije je ipak to što je perzijska religija imala duboki utjecaj na judaizam. Spomenimo ovdje dualističku koncepciju svijeta koja vuče svoje podrijetlo iz te religije, te vjerovanje koje iz takve koncepcije svijeta proističe: da se svijet sastoji od anđela i vragova, od neba i pakla, od stihije dobra i zla koji se međusobno bore, personificirani kod Perzijanaca u likovima Ormuzda i Arimana.
Zaratustra, reformator iranske religije, najavio je dolazak velikog spasitelja čovječanstva od sile zla - Suasjanta, kojemu su prethodila dva spasitelja manjeg značenja (slično kao što Ivan Krstitelj prethodi Isusu). Ovu nasljednu simpatiju Židova prema Perzijancima preuzeli su judeo-kršćani, čemu je dao izraz Matej, koji zamišlja da u odanom poštovanju božanskom djetetu nije mogla biti odsutna prijateljska Perzija. Bila je to valjda njegova osobna ideja, jer Luka, drugi pjesnik Isusova djetinjstva, ništa o tome ne zna, a da ne govorimo o Marku i Ivanu, koji uopće šute o djetinjstvu.
Treba imati na umu još jednu podlogu legende o trojici kraljeva. U 1. i 2. stoljeću, razdoblju procvata kršćanske literature, neobično rastu u Rimskom carstvu utjecaji religije Istoka i Egipta, posebno kult perzijskog boga sunca Mitre, koji je masovno pridobivao vjernike u vojsci i među aristokracijom, a čak je dobivao privrženike i među carevima. Već za vladanja Pompeja, 67. godine po starom računanju vremena, postojale su u Rimu zajednice Mitrinih poštovalaca, a u velikoj mjeri ovaj se kult proširio za vladanja Antonija i Severa, sve dok koncem 4. stoljeća nije postao najvažnija religija poganskoga svijeta. Dioklecijan je službeno proglasio Mitru patronom obnovljenog Rimskog carstva.
Mitra je - kao što je rečeno - bog perzijskog religioznog reformatora Zaratustre, a mudraci su bili svećenici ovoga kulta. U Matejevoj ideji jasno se ocrtava apologetska tendencija koja proizlazi iz potrebe obrane kršćanstva od neprijatelja i podsmjevača, te iz želje da se dokaže da su Isusa priznali kao Spasitelja čak i predstavnici tako svemoćnog kulta kao što u ono vrijeme bijaše bio mitraizam.
Neki istraživači skreću pažnju na stanovito političko zbivanje koje je u svoje vrijeme imalo veliki odjek u Rimskom carstvu, a koje je vjerojatno postalo dodatni, neposredni poticaj koji je naveo Mateja na ideju o trojici kraljeva. Ovu epizodu opisuju rimski povjesničari Plinije Stariji, Tacit, Svetonije i Dio Kasije. Eto, 66. godine stigao je u Rim Tiridat, kralj Armenije, da se pokloni Neronu. Zlatom osute nošnje kraljevske povorke i bogati darovi koje je poklonio egzotični vladar Neronu duboko su se urezali u memoriju naroda. Doduše, katolički bibličari poriču da bi opisan slučaj mogao utjecati na Mateja, jer, prema njima, njegovo je evanđelje napisano nekoliko godina prije 66. godine, to jest u godinama 51. - 60. Ipak su posljednja znanstvena istraživanja utvrdila da je ono nastalo tek oko 80. godine, dakle deset do dvadeset godina nakon dolaska Tiridata.
Vratimo se ipak još jednom našim simpatičnim životinjama - volu i magarcu. U apokrifnom evanđelju zvanom “Pseudo-Matej” čitamo da su se one poklonile Djetetu Isusu da bi se ispunilo Izaijino proročanstvo: “Vol poznaje svoga vlasnika…” (1/3) i Habakukovo: “Sred dviju životinja objavit ćeš se…” (3/2).
Kada pak otvorimo Vulgatu, tj. latinski prijevod Biblije, primijetit ćemo da odgovarajući citat kod Habakuka glasi drukčije, naime - “U sredini godine izjavit ćeš…” Prema tome, pogledamo li Septuagintu, to znači grčki prijevod, pokazuje se da autor apokrifa upravo iz ovoga citira proročanstvo. Ipak je poznato da je to loš prijevod. Prema tome, stojimo pred vrlo zabavnom revalvacijom, da obje simpatične životinje koje su kroz stoljeća radovale djecu i odrasle, zahvaljuju za svoje postojanje, kako primjećuje Daniel Rops, nesporazumu.
Kad se već krećemo u zemlji bajke, fantazije i grješaka, vrijedi iskoristiti ovu priliku da uđemo u jednu od najstarijih rimskih bazilika Santa Maria Mudracgiore koja je od pamtivijeka cilj hodočasnika iz čitavog kršćanskoga svijeta. U glavnom oltaru čuvaju se betlehemske jaslice u kojima je ležalo Djetešce Isus. Relikvija se javno izlaže 25. svakog mjeseca, a uoči Božića nose je naokolo crkve u svečanoj procesiji.
Konstatirano je da se predmet adoracije sastoji od pet fragmenata maslinovog drveta povezanih metalnim trakama; na jednoj od traka otkriven je nejasan natpis na grčkom jeziku iz razdoblja 7. do 9. stoljeća, koji sadrži neki popis crkvenih svetaca. Podrijetlo relikvije nije se uspjelo verificirati; drveni komadi nisu bili ispitivani metodom C-14. Poznato je jedino to da se prvi put ona pojavljuje u popisu inventara iz 9. stoljeća, dakle iz doba masovne proizvodnje relikvija. Na istom ovom popisu nalazi se još jedna relikvija, i to “Zavjetni kovčeg”, što nas navodi na razmišljanje o autentičnosti i Isusovih jaslica.
Kad već ovdje govorimo o božićnim praznicima, nije red da prešutimo sv. Nikolu, našeg popularnog koledara. Nakon smrti njegova je sudbina bila dosta promjenljiva i burna; u zadnje vrijeme nikako nije imao sreće. To je vezano za dekret pape Pavla VI. koji je izbrisao iz registra svetaca skoro 200 ličnosti, jer se pokazalo da su one ili tvorevina fantazije, ili zbog ovih ili onih razloga nisu zaslužile ovu čast.
Uzgred rečeno, tom se prilikom objelodanila vrlo neugodna stvar. U Italiji je bila okružena živom pobožnošću sv. Filomena. Nekoliko crkava čuvalo je njene relikvije, a hagiografske opise njenog pobožnog života izlazile su kao knjige na raznim jezicima. Kad je, po Papinom naređenju, ispitan njen slučaj, pokazalo se da Filomena nikada nije postojala. Izmislio ju je starješina nekog samostana, sagradio je oltar namijenjen specijalno čuvanju njenih relikvija i lansirao je među vjernicima vijest o čudotvornom ozdravljenju bolesnika i bogalja na njezin zagovor. Naravno, hodočasnici su tako masovno dolazili da je lukavi prior postigao cilj: dotada prazna samostanska blagajna svakog se dana dupkom punila.
Na sreću, nije baš tako loše i sa sv. Nikolom, jer je zaista postojao. Samo što valjda nije zaslužio da ga zovu svetim, ako mu je papa oduzeo ovu titulu. U stvarnosti je Nikola bio skroman biskup licijskog lučkog grada Mira (ili Listra), odakle je Pavle - kako znamo - krenuo na putovanje preko mora u Rim kao zatvorenik (Djela, 27/5). Nikola je umro u 4. stoljeću da započne novi makar posmrtni život. Prvo je postao zaštitnik licijskih ribara, kasnije se unaprijedio i postao patron Grčke i carske Rusije.
Kad se pročula vijest da njegovi posmrtni ostaci imaju ljekovitu moć, proslavio se, također, i u Italiji. Latini, lakomi na sve vrste relikvija, odlučili su da ih dobiju po svaku cijenu. Biskup Barija, uz pomoć četrdesetorice župljana 1087. godine jednostavno ih je prevarom odnio i stavio u jednu crkvu u Bariju, gdje se dosad nalaze. Imao je pri tome neobičnu sreću jer su Venecijanci riješili da to isto urade. Ipak su zakasnili i za utjehu su se morali zadovoljiti posmrtnim ostacima ujaka sv. Nikole.
Nije to još kraj. Našeg je sveca tek u Europi čekala sjajna karijera. Primio je, naime, funkciju o kojoj za života nije ni sanjao, funkciju uveseljavanja europske djece dijeljenjem poklona. I činilo bi se da se sve zauvijek ustalilo u njegovu životu, a odjednom ovakvo iznenadno omalovažavanje: brisanje s popisa crkvenih svetaca.