KemoTerapija

Kad sam nedavno boravio u Đurđevcu, obećao sam posjetiti vrsnu pjesnikinju Božicu Jelušić, davnašnju I dosta mlađu prijateljicu.
Telefonirao sam joj da sam u Đurđevcu i da bih volio da se vidimo. Ona me je pozvala na kavu, unatoč tome što je toga dana putovala u Poljsku.
Mislio sam da je nepristojno smetati dami kad se sprema na put, bez obzira koliko smo dobri, pa sam odustao. Ali sam zato poslao poruku drugoj prijatelji u Poljskoj, Marici, budući sam pretpostavljao da će se njih dvije negdje naći i kao prijateljice i kao spisateljice.
U toj poruci zamolio sam Božicu jednu pjesmu za čitatelje Bloga.

Nisam dugo čekao. Jučer rano ujutro iznenadilo me elektronsko pismo iz Poljske. Božica je poslala pjesmu i crtež. Učinila mi je dvostruku čast.

Budući da je pjesma posvećena meni, uživao sam s pjesmom sve do sada.
Sam, samcijat.
Sad tu ljepotu želim podijeliti s vama. Tek toliko da vidite koliko je Božica Jelušić velika i kao pjesnikinja i kao prijateljica.

Dariju šaljem ilustraciju i molim ga da joj nađe mjesta uz pjesmu. Dario, molim te: pazi, tako, da pjesma ostane nevina!

Božica Jelušić STABLO S PTICAMA Za Kemu, prigodno Što putnik na svom putu ište: Uzbuđenja il’ pribježište? Večernju plavet, rubinski prah, Suton što učas oduzme dah? Srebrnu cestu i šumski hlad, Jagode divlje za vučju glad? Il’ raž na vjetru, more krušno, Žmirkavo okno dobrodušno? U zavičaju čežnje i sjena, On traži lica raseljena. Tamo, gdje prestaje kućna idila, Osjeća kako mu rastu krila! I poput ptice polijeće spremno, Tražeći stablo suhozemno. U krilu krošnje da srce zbrine – S krilatom braćom otpočine. Kostrzyn, 19. srpnja 2005.

Nitko ne voli nasilje, svi smo deklaritivno protiv terorizma, ali ništa se ne mijenja. Nasilje i danas caruje svijetom. Ovdje ću navesti nekoliko lijepih misli, vrlo pametnih ljudi, izrečenih protiv nasilja proteklih dvije i po tisuće godine. To je samo pokušaj da od vas izmamim rečenicu-dvije o tome što vi mislite o toj globalnoj temi.

Nametati svoju volju drugima je nasilje, a nametati sebe sama vrhunac je nasilja. (Lao-ce, pravilnije je pisanje Lao Tse, kineski mudrac)

Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima. (Talmud, Bavŕ Kamŕ, 93)

Čini dobra djela, i ne budi okrutan, jer nasilje je oružje glupana. (Sabir Termezi, perzijski pjesnik)

Drznici koji ljude što se boje
progone zmajski, a pokaže l zube
il kesu tko, ko janjci mirno stoje. (Dante Alighieri, talijanski pjesnik);

Kome zakon u topuzu leži,
tragovi mu smrde nečovještom. (Petar Patrović Njegoš, crnogorski pjesnik)

Agresija koja je užasna kad počini jedan, ne kažnjava se kad je počini mnoštvo. (Herbert Spencer, engleski filozof i sociolog)

Dok stoji pravo jačega, nitko nije siguran za košulju svoju. (Ante Starčević, hrvatski političar, književnik)

Jauk se čuje bez obzira da li tučeš, ili tebe tuku. (Henrik Ibsen, norveški književnik)

Nasilje je zaista u rodu sa strahom. (Arturo Graf, talijanski pjesnik)

Tamo gdje se mora birati između kukavičluka i nasilja, ja sam za nasilje. (Mohandas Karamchand, nazvan Mahatma, Gandhi, indijski filozof)

Nikakve lijepe riječi ne mogu da skinu primljene batine... (Stjepan Radić, hrvatski političar i književnik)

I svuda čovjek čovjeka sili, da ga prizna da je njegov bog. (Mihovil Pavlek Miškina, hrvatski pjesnik)

Može se kad se hoće, ako se hoće tako, da pucaju kosti onima koji tako neće. (Miroslav Krleža, hrvatski književnik)

Nasilje je od koristi samo onima koji nemaju što da izgube. (Jean-Paul Sartre, francuski filozof i književnik)

Ćuška je zabluda udarenoga, u tome i jeste njegova neizbrisiva sramota. (Ranko Marinković, hrvatski književnik)

Nema mira... Obijesni gone mirne. I ne samo obijesni. Mirni dremljive, dremljivi zaspale. Zaspali možda mrtve? (Mirko Božić, hrvatski književnik)

UVOD U TEKST
Nedavno me prijatelj Slobodan Praljak zamolio da opišem jedan događaj iz naše zajedničke prošlosti.
General Slobodan Praljak je, kao što znate, Haški optuženik. Nisam od onih koji će unaprijed prihvatiti optužbu. Naime, optužbu valja dokazati. I sve dok nije dokazana, optuženik je nevin.
Ovdje nije važno što ja mislim. Držim da Praljak nije ratni zločinac. Ako mu se pak dokažu optužbe i bude osuđen kao takav, onda će to biti i moje veliko razočaranje. Ali nikad se neću odreći našeg dosadašnjeg života, tim više što smo se doista znali družiti.
A rat i ratnici? Jednom ću napisati što ja uopće mislim o ratovima i ratnicima.
Dakle, odlučio sam pomoći prijatelju Praljku i opisati ono što me zamolio, ne dodavajući samom događaju ama baš ništa. Praljak - ili Praljković, kako ga je Majetić zvao, da mu smanji fizičke dimenzije - ima ideju da u svojoj obrani priloži i moj tekst, kojem će kao potpisnik svjedočiti i Alojz Majetić, Bestjelesni De Belly. Tekst bi imao poslužiti kao neka vrst psihološkog portreta našeg prijatelja. Pa, evo teksta, prijatelju.

O SVEMU VALJA PISATI
Neke stvari valja uvijek zapisati. Po mogućnosti točno, e da poslije ne bi bilo nagađanja kako je bilo kad je bilo.
U nekim od svojih života, bavio sam se prilično intenzivno novinarstvom i urednikovanjem. Dobro, od novinarstva uvijek ostanu napisani i objavljeni tekstovi, osim onih koji nisu objavljeni, a vi niste toliki sebeljubac da svaki tekst umnožavate u nekoliko kopija, pa se poslije okolo hvalite, ove su mi tekstove svojedobno zabranili.
Meni su priličan broj tekstova znali skidati i s regala, na prijelomu novina, ali najviše mojom greškom, jer nisam znao dobro napisati ono što sam napisao, pa se lahko otkrilo što je pisac htio reći.
Tih tekstova danas nemam.
Otkad je era kompjutora, uspio sam sačuvati sve neobjavljavljene tekstove, ali ne zato što sam to htio, nego zato što su ostali zapisani u tom vraškom računalu.
Možda se jednom pozabavim i tim dijelom svoga života, e ne biste li vidjeli koje su mi budalaštine bile bacane u koš od uvaženih urednika, jer su oni mislili da sam napisao što nisam napisao, a to što nisam napisao bilo je škakljivo, razumiješ ti mene, baš nije bilo za objavljivanje, jer...
Naravno, ima u životu i stvari koje nisam zapisivao samo zato što sam ih smatrao normalnim, dakle – nije trebalo o njima pisati ni opisivati ih.
Jedan od takvih događaja u mome životu bio je i festival u Puli, mislim 1978. godine, ali to valja provjeriti.
Radio sam u redakciji Oka kao urednik svega i svačega, pa sam jedno vrijeme pratio i filmske festivale. Ako hoćete pravo za zdravo, ne zbog filmova, nego zato što se dobro družilo, pilo i ljubilo.
A kako meni nije bilo nikad dosta dobrog druženja, te sam godine poveo sa sobom dvojicu ponajboljih prijatelja: Alojza Majetića, književnika, i Slobodana Praljka, profesora i filmskog režisera.
Debelly (Majetić), vrstan je pisac, a Bobo (Praljak) mlađahan intelektualac s kojim sam, kao urednik, dobro surađivao. Bobo je završio tri fakulteta, ali to me nikad nije impresioniralo. Sviđao mi se njegov bunt i dječački smisao za pravdoljublje.

APARTMAN 100 A
Elem, sjeli smo u Majetićevu Bubu, koju je vozio Praljak. Praljak je odličan vozač. Bijah bio smislio da nas trojica uzmemo apartman u hotelu Pula. Dnevnice nam nikad nisu dostajale za sve festivalske troškove, pa smo tako mislili uštedjeti. Apartman ima nekoliko soba i kuhinju. Dogovorili smo se da ja kuham, Praljak i ja nabavljamo hranu i piće, a Debelly da pere posuđe.
I, kako to biva, kad su takva tri tipa sustanari, začas se naš apartman 100 A pročuo na festivalu. U naš prostor ulazili su zvani i nezvani, jer je uvijek bilo dobre hrane i kvalitetnog pića. Kuhalo se, peklo, pilo, ulazilo i izlazilo. Samo se nije ljubilo, jer nismo imali kad (oprosti Nela). Ujutro smo nabavljali namirnice, onda kuhanje, potom ručak, koji je u pravilu trajao nekoliko sati, jer ljudi, žene i djeca samo su stizali, smijali se, jeli i pili.
Gotovo da nam se nije isplatilo izlaziti iz apartmana. Te se godine sav društveni život na filmskom festivalu u Puli živio u našem apartmanu.
O tome sam pisao u Oku, neposredno poslije završetka Festivala, upravo pod naslovom APARTMAN 100 A

UTOPLJENIK
Ispod hotela Pula je mala uvala i lijepo kupalište.
I, tako nas trojica odlučismo da jedan dan provedemo na plaži, kako bismo na suncu i u moru liječili mamurluk.
Baš kad smo krenuli, stigla je Praljkova prva žena. Rekao je De Bellom i meni da samo produžimo, a da će on već doći kad raspravi s bivšom ženom neko privatno imovinsko pitanje.
Toga sunčanog dana puhao je jugo umjerene snage i stvarao one divne valove u kojima uživam kupati se.
Kad smo stigli, Majetić i ja sjeli smo na stijene i pogledom tražili ljupke kupačice. Ali, umjesto Odisejevih zanosnih sirena, ugledao sam kako se dvojica kupača ne snalaze najbolje u valovima. Rekao sam Majetiću što mi se čini, a on je odmahnuo rukom i rekao da mi to vino i rakija prave halucinacije.
Ipak, odoh do mjesta gdje su se ta dva mladića kupala. Svega dva-tri metra od stijena, gdje su se valovi nervozno pjenili, vidio sam da je jednom mladiću frka. Drugi ga fura na sebi želeći se dočepati spasonosnih stijena.
Vikao sam mu da otpliva što dalje, jer će ih valovi razbiti. Oni kao da me nisu ni čuli, što me ne bi začudilo, budući da je more jako bučilo. Vidio sam da se jedan mladić utaplja, a drugi ga pokušava spasiti. Ali na krivi način. Naime, tamo se more razbija o stijene i gotovo je nemoguće tako se dočepati obale. To sam im uzaludno vikao. Otrčao sam do Majetića, rekao mu da se dvoje utaplja, a on je opet odmahnuo rukom: Daj Rista, ne jebi!
Ništa mi drugo nije preostalo, nego da skočim u valove i pokušam momcima pomoći.
I, mogu vam reći, kad sam skočio, jedva sam doplivao do njih. Mladića koji se utaplja pokušao sam odvuči od stijena, ali onaj drugi ga je vukao na te oštre kamene noževe.
Uzalud sam zvao Majetića da nam pomogne. On ništa nije čuo.
To hrvanje u vodi trajalo je nekoliko minuta. Dovoljno da me totalno izmori. Nagutao sam se mora kao nikad u životu. I shvatio da ćemo se sva trojica utopiti.
Kad sam to skužio, spopala je i mene frka. Valjalo je najprije sebe spasiti, a onda pomoći i njima.
Zato sam im viknuo da još malo izdrže, a ja ću otplivati do obale i čamcem ih pokušati spasiti.
Jedva sam se odmaknuo od stijena i njih dvojice i zaplivao prema čamcu udaljenom tridesetak metara.

MAJETIĆ & PRALJKOVIĆ
Vidio sam kako Praljak stiže i sjeda do Majetića. Nešto su razgovarali. Evo tog razgovora, kako su mi ga njih dvojica tada prepričali:
Praljak: Gdje je Kemo?
Majetić: Eno ga u moru, traži Odisejeve sirene među svojim omiljenim valovima.
Praljak: Riješio sam s bivšom ženom sve.
Majetić: Čestitam. Opet je civilizacija pobijedila, ne...
Praljak: Dogovorili smo se... Čuj, meni se čini da se ona dvojica utapljaju...
Majetić: Ma kakvi. To su manijaci kao Kemo. Sve dosad se igrao s njima na valovima. Eno ga kako pliva prema obali, valjda se umorio.
Praljak: Ma, čuj Debelly, meni se čini da to ipak nije igra. Idem ja to pogledati.
Majetić: Delaj kaj hoćeš, Praljkoviću. Ja ću se ovdje odmarati i kibicirati komade.

DRAMATIČNO SPAŠAVANJE
Vidio sam kako se Praljak diže i ide prema onoj dvojici. Zapravo jednom, jer je drugi već bio potonuo.
A onda je Praljak skočio, a ja stigao do sidrenog čamca.
U čamcu nije bilo vesala. Bilo je nekakvo pluto na štriku i jedno bez štrika. Uzeo sam pluto i štrik, doplivao do obale i potrčao na stijene.
Dolje, svega tri metra od oštrih stijena, Praljak je nosio na svojim širokim prsima jednog od mladića. Drugi se sam pokušao spasiti, uzaludno plivajući na stijene. Vikao sam mu da se odmakne i dobacio mu pluto.
Ono drugo, na štriku, pokušao sam dobaciti do Praljka. Međutim, vjetar je bio toliko jak, da ga nije uspio uhvatiti.
Vidio sam kako se Praljak nadljudski bori s valovima i utopljenikom.
Ta je borba trajala desetak minuta, dok se nije odmaknuo od stijena. Htio sam mu se pridružiti, ali mi je rukom davao znakove da ostanem gdje sam.
Zanimljivo je da osim mene više nikoga nije zanimala moguća tragedija. Ljudi su ležali na suncu, neki su se kupali pri kraju uvale, gdje je bila pristupačna plaža. Uglavnom, svi su bili zauzeti sobom, osim Bobe i mene.

SPAŠENI IZ MORA
Kad se Praljak, zajedno s utopljenikom, odmaknuo od stijena, bilo je sve lakše. Valjalo se samo držati na površini, a more će učiniti ostalo. Jer je lako niz valove doći do plaže.
Onaj drugi mladić također je shvatio da mora dalje od stijena.

Nekako su istodobno, sva trojica, doplivali do obale. Tamo sam ih pričekao, bijesan na onog drugog mladića. Htio sam ga ispljuskati, jer smo se mogli sva trojica utopiti. Ali, Praljak je rekao da im je dosta zla za jedan dan.
- Nije se njima dogodilo zlo, rekao sam Praljku, nego meni. Što bi se dogodilo da ti nisi došao? Ovaj bi se nesretnik utopio, a ja bih cijeli život vukao njegovu smrt sa sobom, jer sam ga, kao pizda, napustio zbog ove budale.

Poslije se ustanovilo da su to dva brata. Oba si bili plivači, ali ih je uhvatila panika. Zahvalili su se Praljku i meni i otišli.

Nas dvojica smo se pridržili Majetiću. Poslije sam otišao u hotel skuhati ručak, a njih dvojica su ostali na plaži.

Mene je cijeli taj dan morila misao da sam ispao pizda, jer sam pobjegao od čovjeka koji se utaplja. Od te misli mi je i danas muka. Nije važno što sam u onom hrvanju s utopljenikom i valovima popio nekoliko litara morske vode. Samo znam da me u jednom trenutku obuzela panika da ću se i ja s njima utopiti. A čamac mi je bio opravdanje za spašavanje vlastite kože.

ZAŠTITNIK SLABIJIH
Kasno noću, poslije projekcija u Areni, vratili smo se u hotel gdje smo se u baru družili s glumcima, režiserima, scenaristima i novinarima. Pilo se i pjevalo. U baru je bilo i nekoliko domaćih mladića koji su se upucavali mladim glumicama. Za šankom su sjedili i sve oko sebe zajebavali dvojica snagatora.
Mišići samo što im se nisu rasuli po šanku i svuda. Jedan od njih je uzeo mene iz rende. Nisam ga se plašio, budući da sam i sam snažan i vrlo vješt. Kad je vidio da me ne može isprovocirati, tražio je nekoga kome bi rado pokazao svoju snagu. I našao je čistaćicu. Krenuo je na zahod i namjerno zapeo za njenu nogu. Onda je odgurnuo stolicu tako snažno da je razbio veliko staklo na vratima. Kad je puklo staklo, svi smo se okrenuli. I imali smo što vidjeti. Snagator je stajao nad čistačicom i vikao:
- Pička ti materina! Meni ćeš podmetati nogu, kurvo stara, ja ću te naučiti pameti...
Zatim ju je natjerao da čisti razbijeno staklo, a kad je ona krenula metlom prema kršu viknuo je:
- Što je, pizdo stara, na mene ćeš metlom...
I puče pljuska.
Krenuo sam prema snagatoru, ali me je čvrsta Praljkova ruka zaustavila.
Rekao je:
- Ja ću.
Došao je do snagatora i rekao mu da se ispriča čistačici. Kad ovaj to nije htio, Bobo ga je prstima uhvatio za uho i tako ga naprosto dovukao do čistačice. Natjerao ga je da se ispriča, a onda mu je uvalio metlu i kantu u ruku i naredio da sve počisti.
Bogami, i ovaj je to učinuo.

ETIKA
Poslije su De Belly i Praljak otišli na spavanje, a ja sam ostao za šankom. Nikako nisam mogao iz sebe izbaciti ispijeno more i misao da sam napustio čovjeka u nevolji. Tada sam skontao da je Praljak spasio utopljeniku život, a meni obraz. Jer, kao što vidite, i danas se živo sjećam gotovo svakog detalja.

Ne bavim se amaterski psihologijom. Neću raščlanjivati opisani događaj. Ali ako mene pitate, onda ću reći: ne vjerujem da je Bobo ratni zločinac. Čovjek koji spašava nepoznatog utopljenika i štiti nepoznatu ženu od bahatih snagatora ne može, čak ni u ratu, promijeniti svoj sustav moralnih načela. A ovdje je riječ isključivo o etičkim načelima.

Kad danas razmišljam o ovome što sam upravo napisao, nalazim u Praljkovim postupcima sličnosti s događajima iz naše novije povijesti.
Naime, Hrvatska se utapljala u ogromnim valovima velikosrpskog pobješnjelog mora.
Praljak je toj divnoj utopljenici odlučno priskočio u pomoć, isto onako kako je učinio u opisanom događaju.
Kad je u ratu trebalo slabijeg obraniti od bahate snage jačega, Praljak je i to učinio. Upravo onako kako je svojom snagom obranio slabu ženu od nasrtaja pijanog snagatora.

Eto, to bi imao biti Slobodan Praljak. Zato ne vjerujem da je takav čovjek ratni zločinac.
Je li tako Majetiću, moj Bestjelesni De Belly prijatelju?

(Nastavak)
Noć na petak bila je najbolnija noć u našim životima. Sjedjeli smo u njegovoj sobi. Činilo se kao da spava. Lijepo, visoko čelo kao da nas je zračilo neizmjerno toplinom. Tamne obrve i trepavice samo su uljepšavale njegovo blijedo mrtvo lice.
Ako mislite da smo plakali i slično, onda se grdno varate. Za Alojzijem se ne može plakati. Za njim se može samo urlati. Svaka stanica naših tijela vrištala je za njim.
Otac se te noći zgrbio i osušio.
Adela uopće nije izgledala kao Adela. Bila je majka skrhana bolom.
Mirjana je sjedila i plakala. Onako kako samo ona umije: bez ijednog uzdaha. Suze su samo curile. Izgledalo je kao da izviru iz očiju.
Mene je Malča održavala na svijesti.
Piblerovi, koji su nam te noći pravili društvo, sjedili su spuštenih glava.
Nikad nisam opisivao naš stan, mislio sam da je to nevažno, što zapravo i jest. Dovoljno je da znate veličinu, sve ostalo je nevažno. Namjestite ga kako sami hoćete, ali Alojzijevu sobu ne dirajte. Nije to bila neka ogromna soba, svega 20 kvadrata. Posebnih kvadrata! Kod prozora njegov radni stol pretrpan raznim rječnicima, rukopisima, punim i polupraznim kutijama cigareta. Pokraj svega stari pisaći stroj – Biser.
Krevet mu je običan. Zapravo, svi su kreveti obični, makar bili neobično napravljeni. Služe spavanju ili odmoru.
Njegova soba nije imala zidove. Zapravo jest, ali bili su to zidovi od knjiga. Napravio je, pomoću dasaka i cigala, sam sebi regale i u njih, na svoj poseban način, složio cijelo brdo knjiga.
U sobi je bila još samo jedna drvena, obična stolica.
Na podu razbacane knjige. Upravo smo na tim razbacanim knjigama sjedili.
Na njegovu stolicu nitko nije htio sjesti, toliko je bila njegova. A da je, kojim slučajem, sjeo bilo tko osim njega, mislim da bi ga stolica, kao neukroćen konj, zbacila sa sebe.
Negdje pred zoru Malča je, na njegovu stolu ugledala tri kuverte. Uredno adresirane.
Alojzije je, to vam moram reći, bio izuzetno uredan čovjek. Hoću reći, nije bio neka picajzla, nego je vodio računa da svoj dio posla završi na vrijeme i uredno. Nikad nisam vidio urednije rukopise od njegovih.
Jedna kuverta bila je adresirana na mamu i tatu, druga je bila za Mirjanu, a treća, ona najdeblja, za mene.
Otac je zamolio Malču da nam pročita ta pisma.
U ovom dijelu teksta što slijedi, navest ću pisma u njihovu izvornom obliku.
Mrzim to što radim, ali kad ste već tu, dobri moji, dopustit ću vam da zavirite u ono što nam je Alojzije napisao.
Sva tri pisma nosila su u zaglavlju isti datum, 2. kolovoza 1984. godine.
Još samo valja reći da se čitanje pisama oteglo, budući da je Amalija često zastajkivala, sva u grču i suzama.
Alojzije nije imao običaj da pismo specijalno naslovljava. Smatrao je dovoljnim što na kuverti piše kome je pismo upućeno.

Slijede tri pisma.
E, sad, pisac misli da nije u redu tiskati privatnu korespodenciju ovakva tipa. Zato je pisac nazvao Mirjanu i Amaliju. Objasnio im je da nije u redu objaviti sva tri pisma. Možda bi ih trebalo prepričati. Ne znam.
Obje kažu da su dobro razmislile i da Sebestijan nije mislio pisma objavljivati, ne bi ih onako uredno prepisao.
Unatoč njihovu mišljenju, pisac drži da su pisma previše privatna. Naime, pisac je poznavao pokojnika. Štoviše, svojedobno su se i družili, točno onako kako piše u romanu. Pisac se dobro sjeća vremena kad je Alojzije umro. Ni pisac, ni njegovo društvo nije imalo pojma da je Alojzije bolestan. U ono smo doba mislili da su ga otrovali. Naime, Alojzije je pisao vrlo oštre komentare sa suđenja najvišem albanskom političaru onoga vremena. Zato smo mislili da je otrovan.
Poslije nekoliko godina, kad smo tim podatkom počeli manipulirati, pisca je posjetio stari Miroslav Pukšec. Sa sobom je donio cijelu medicinsku dokumentaciju, po kojoj je bilo očito da je Alojzije umro od leukemije.
Štoviše, liječnik se čudio što je živio duže od predviđenog vremena, budući da posljednju godinu uopće nije htio uzimati lijekove, a da i ne govorim o drugom liječenju.
U obdukcijskom nalazu stoji da se Alojzije Pukšec jednostavno ugasio. Kao šibica. I zato pisac misli da nije u redu objavljivati Alojzijeva tri posljednja pisma.
Naime, ona su toliko realna, da se piscu i sad, dok ovo piše, slijeva bujica suza niz lice. Te su suze uspomene.
Naravno, piscu je jasno da Blogeri nemaju uspomena na Alojzija, tim više što je od njegove smrti proteklo više od 20 godina. Međutim, ako vi mislite suprotno, pisac će vas poslušati i u idućem nastavku tiskati sva tri pisma.
Budući da je naslov ovoga romana JUNACI BLOGOVE ULICE, onda ste i vi u neku ruku suautori. Pa kao suautori imate suautorska prava.
Inače, ovo je posljednja glava prvog dijela romana, zamišljenog kao trilogija.
(Nastavit će se)

Nedavno me je, ne ću reći gdje i u kojoj zgodi, jedna vrlo lijepa i nevjerojatno šarmantna dama upitala za što bi se prava žena odlučila kad bi je stavili pred dilemu - koga izabrati između muža i ljubavnika? Znate ono glupavo pitanje ili ja ili on, odnosno - ili ja ili ona!
Pogledao sam je iznenađeno. Jest da je ona udana, ali baš nije bila zgoda da me tako što pita.
Najprije sam promislio, jer nikad brzo ne odgovaram na pitanja. Onda sam se odlučio izvuči iz te situacije doskočicom, pa sam rekao:
- Prava će se dama, baš ovakva kakva si ti, kad je stave u takvu glupavu situaciju, uvijek odlučiti za muža i - ljubavnika!
- Ah, gotovo da si u pravu, rekla je. Samo si u jednom pogriješio. Prava dama, ovakva kao ja, nikad nema samo jednog ljubavnika!Pa zato i ne dolazi u takve dileme.
Naravno, cmoknula me u obraz i odlepršala.
Uh, prava je, pomislio sam, dok je odlebjedjela, a zamamno joj tijelo privlačilo čežnutljive muške poglede, baš kao što nas krhki cvijetak privlači svojim očaravajućim mirisom.

(Nastavak)
Mladić kojemu je poklonila svoje kompletno povjerenje nije bio pravo rješenje. On je, povrh kuckanja njena srca, čuo i druge zvukove koje ljudski organizam proizvodi u golemim količinama. Samo treba slušati. Recimo, njeno jutarnje pranje zubi, ono pljuvanje i iskašljavanje itd. Kao što je i ona čula njegove druge zvukove. Ljudi bi, prije nego što se odluče zajednički živjeti, morali provesti barem tri mjeseca na pustom otoku. Pa tek onda, ako ne odustanu već nakon mjesec dana, živjeti zajedno. Sebastijane moj, žena je lijepa, prekrasna, topla, podatna, ali to je samo iluzija koju nam velikodušna daje, a mi toj iluziji dodajemo dosta maštovitosti. Mimo te njene iluzije i naših izdašnih dodataka, ona je normalno ljudsko biće. Uglavnom su nam nadmoćne u svemu, osim u fizičkoj snazi. Naša se Mirjana zaljubila u svoju iluziju o Zlatku. Njena ljubav je samo ta iluzija koju trenutno podržava zov tijela. Hoću reći, kad vidim dobru mačku odmah razmišljam o tome kako bih je povalio. O drugome ne razmišljam. Ne razmišljam, primjerice, o svemu što ona predstavlja, nego samo o onome što mi pruža kao iluziju da je upravo takva kakva je, a to znači – žensko prvorazredno. Isti je slučaj i s muškarcima za koje se žene odlučuju. Oni pak daju neku drugu iluziju o sebi, iluziju snage, plemenitosti i sigurnosti. Poslije stanovitog broja godina provedenih u zajedničkom životu, te se iluzije pokažu kao zablude mladosti, ako se uopće o zabludama mladosti može govoriti. Adela je na vrijeme shvatila pogrešku koju je učinila, srce kojem se priklonila nije proizvodilo onaj zvuk koji je proizvodilo srce našeg starog. Zato se vratila. Da ona nije bila zbrisala, siguran sam, to bi učinio stari. On bi sigurno otplovio u neku drugu žensku luku i, ako je čovjek, a jest, vratio bi se na koljenima našoj mamici i sve bi bilo divno kao u američkim filmovima. Na prvi pogled. Znam da sam zanemario sve ono što se sa starim zbivalo u to doba. U njegovu ponašanju leži i moj odgoj. Ja sam, pamtim, vidio čovjeka kojeg sam obožavao kao oca, sasvim ubijenog. Mrtvog. Bilo je to tijelo koje je nastojalo preživjeti samo zbog mene i Mirjane. O sebi uopće nije brinuo. Rijetko se brijao, dugo u noć sjedio i šutio; u očima sam mu često viđao suze koje je vješto krio. To sam vrijeme često boravio kod Piblerovih. Bili su mlad bračni par, u njima sam vidio sve ono što bi volio doživljavati u našoj kući. Bila je to sreća. Tu sam sreću osjetio kad se Adela vratila nazaj. Prije toga nisam. Međutim, nemojte mi zamjeriti, za mene je bilo kasno. Moj je životni put verć bio zacrtan. O, naravno da to nisam odmah znao. Saznao sam to onoga dana kad me otac odveo u Okrugljak da vidim svoju ljubljenu iluziju Irenu. Kad sam je prebolio, a bolest je trajala vrlo kratko, shvatio sam da je moj životni put bio trasiran u doba kad je Adela zbrisala, a stari krio suze. U tome je tajna Mirjanina slučaja. U hotelima, motelima i kavanama ne možeš upoznati čovjeka koji će ti darovati dijete. Jer dijete ipak nije samo spoj jajašca i spermića. Ono nasljeđuje osobine svojih roditelja, dakako, a da roditelji o tome nemaju pojma. Hoću reći, slušaš li me Miro, da ću tvom djetetu uvijek biti u stanju odigrati oca. Bit ću mu tata, ali on nikada neće biti moj sin. U njegovim su genima Zlatkovi geni, dakle i Zlatkov karakter. Ti si odlučila roditi takav karakter i ja nemam ništa protiv. Hajde, živio ti meni, stari moj, tisuću godina!
I Alojzije je podigao svoju čašu, kucnuo se s ocem i duboko odahnuo.

Za večerom, a klopali smo hladne pohance, s onom salatom u kojoj ima svega i svačega – i krastavaca, i paprike, i rajčica, i zelja, i naribane mrkve, i listova zelene salate, i crvenoga luka, i peršina, i celera, i ribanog sira, ma svega, kažem vam – Mirjana je između dva zalogaja pogledala Alojzija i starog, zatim uhvatila Adelu za ruku i rekla:
- Genije, kad sve znaš, onda ćeš valjda znati i za nekog dobrog ginekologa.
I nasmijala se. Čini mi se da je nikada nisam vidio sretniju.

DESETA GLAVA
Koncem kolovoza te 1984. godine, Malča i ja stigli smo u Petrinju. Gawryllovich-City. Amalija je išla na pogreb neke prilično stare tetke, a ja sam joj pravio društvo.
Ukoliko biste htjeli izbrojiti sate kad u posljednje vrijeme nismo bili skupa, moram reći da se baš ne biste pretrgli brojanjem. Znam, mislite, bili smo na omladinskim radnim akcijama, poslije smo bili na moru, kao što smo se bili dogovorili, i evo nas u Petrinji.
Nismo bili na moru, ali nije riječ o tome.
Bili smo na jezeru Palić, uredili ono što se od nas tražilo, a ja sam čak postao i trostruki udarnik, upravo onako kako je prognozirao moj pokojni brat Alojzije.
Da, da, dragi moji, dobro ste pročitali – pokojni Alojzije Pukšec, srce naše obitelji. Umro je dva dana poslije našeg povratka iz Subotice, početkom kolovoza. Ja sam upravo pričao brigadirske priče koje se, istini za volju, nimalo ne razlikuju od lovačkih ili ribičkih.
Alojzije je sjedio u fotelji, onako blijed kakav je bio poslije povratka iz Prištine, gdje je kao novinar prisustvovao suđenju nekim Albancima. Sjećate se valjda toga i svih onih skandala oko Vlasija i štotijaznam kako se svi ti ljudi nisu zvali. Ono, Tito je umro, pa, kako mi je znao govoriti Alojzije, lešinari su krenuli na čerupanje živog mrtvaca. To jest Jugoslavije. Bit će velike frke, govorio mi je moj veliki brat. Čak je o tome i pisao, pa je imao vraških komplikacija.
I dok sam ja pričao vesele udarničke priče, pažljivo me slušao, smiješeći se ponekoj mojoj uspjeloj dosjetki. A onda je tiho spustio glavu na prsa, kao da pažljivo sluša što pričam. Budući da se često tako koncentrirao dok nas je slušao, o tome nismo vodili računa.
Tako je umro. Mi uopće to nismo bili primijetili. Ja sam pričao dalje, stari i stara su se cerekali, a onda se Mirjana naglo digla i rekla:
- On je umro.
Istog smo trenutka svi pogledali Alojzija i tek tada zapazili kako mu glava počiva na prsima. Bilo je nečeg čudnog u položaju te lijepe glave. Jedna mu je ruka bila na stolu, a druga je visjela niz fotelju. Na licu je imao onaj svoj blagi osmijeh.
Tata mu je brzo prišao, podignuo onu ruku koja je visjela pokraj fotelje i - onesvijestio se.
Samo se slomio i bez glasa spustio na pod, držeći Alojzovu ruku u svojoj. Kao da ga nije htio pustiti da ode.
Hitna pomoć, koja je stigla svega nekoliko minuta poslije našeg poziva, konstatirala je samo smrt.
Prokletu, ušljivu, smrdljivu Smrt.
(Nastavit će se)

(Nastavak)
- Ja sam staro sumnjalo, Alojzije, ne bi trebao...
- Nisi ti staro sumnjalo, prije bi se moglo reći da si staro zabrinjalo. Puno te puta opeklo, pa pušeš i na – vruće. Možda bi Adela mogla jednom reći istinu o tebi. Mešutim ona, zasad, šuti. Čkomi. Vuče za sobom teret jedne promašene ljubavi, ludosti jedne, pa šuti. Oh, molim te, nemoj me sada prekidati. Ti si se umiješao u ovaj razgovor rečenicom: krevet valja napuniti, sine. Upravo se o tom krevetu radi. Tom punom krevetu, ako nisam bio dovoljno precizan. Jesi li ti znao krevet napuniti? Ne, stari, nisi. Zato je Adela zapalila s onim liječnikom...
- Ne ćemo, valjda, opet o tome?
- Hoćemo, stari, hoćemo. Upravo o tome. Čuli smo vaše tumačenje tog izleta. Međutim, siguran sam, vaš brak bio je najobičniji promašaj sve do Adelina povratka. Ti si bio ratnik, bez ikoga svoga. Adela je bila premlada da bi shvatila ratnika. Ona nije htjela starjeti, a ti nisi prestajao biti ratnik. Logično je to. Niste imali nikakva iskustva. Nećeš reći da si imao normalno mladenačko doba? S petnaest si godina otišao u partizane. S petnaest si godina naglo odrastao. Ništa topla postelja. Ništa redovita ishrana. Ništa bezbrižnost. Ništa prva ljubav. Ništa roditelji... Čak su ti, danesreća bude veća, i starija braća izginula. Ostao si sam sa svojim drugovima. Jednog od njih izabrao si za oca. Trputeca. Znaš, stari, ja i danas mislim, danas kad sam starac od dvadesetipet godina, da svaki čovjek mora imati oca i majku. A ti si bio našao samo oca. Majku si našao u Adeli. A ona je bila još dijete. Nije ti mogla zamijeniti majku. A tebi su upravo nedostajala majčina opraštanja. Majčina toplina. Njemački pisac Paul Jean rekao je: Majke daju našem duhu toplinu, a očevi svjetlost. Tebi je Trputec davao svjetlost, a Adela nije mogla dati majčinsku toplinu. Ona ti je davala drugu vrst topline. Dala ti je mene i Mirjanu, a onda je, valjda, sve shvatila. Bila bi ona otišla s bilo kime, samo da osjeti sigurnost. Ti si joj dao stan, plaću, sve što bi dao i majci da je preživjela onaj teror. A Adela je htjela ono što svaka žena hoće. Drugu vrst sigurnosti. U tome je i Mirjanin problem. Mislila je, oprosti Miro, da je našla onu neophodnu sigurnost u Zlatku. I sve je uložila u to. Nije skužila, zato se ovako i ponaša, da je Zlatko, kao što smo uostalom svi mi, Sebeslavović. I čini istu pogrešku kao Adela.
- Ne bih se s tobom složila...
- Nije riječ, dobrodušnice, o slaganju. Slagat ćemo knjige u regalu, drva u drvarnici, a mišljenja ne možemo slagati. Mišljenja se uopće ne mogu slagati. Mišljenje je apstraktan pojam. Što znači misliti? Za boga miloga, mišljenje ništa ne znači. Mišljenje je najobičnije iskustvo koje primamo ili ne primamo. Doduše, u jednom segmentu razgrađeno iskustvo, ali ništa više od toga. Onako kako nam u danom trenutku odgovara. Sve je ostalo čista apstrakcija. Mi čak nismo u stanju prihvatiti mišljenje da je vruće – vruće, sve dok se sami ne opečemo. Mi smo svi prokleti individualci koji razmišljaju samo na temelju vlastitog iskustva. Zato mi nije važno hoćeš li se sa mnom složiti, hoćeš li prihvati moje iskustvo kao svoje ili ne ćeš. A složit ćemo se lako. Stanemo jedno pokraj drugoga i složeni smo. Ako nam se pridruže ostali stanovnici ovoga doma, onda smo složeni u nekom redu. Ali, to nije to. Uvijek ste uređivali moju biblioteku. Mimo moje volje. Slagali ste knjige po njihovom formatu ili bojama. I, doista, lijepo je vidjeti dobro složene knjige, mislim prema boji korica. Stajalo me mnogo napora da ponovo knjige presložim onako kako ih ja vidim. Ako je to što ja vidim iluzija, onda me ostavite u mojoj iluziji. Mi volimo svoje iluzije. Ne volimo jedno drugo, nego iluziju koju vidimo u onome drugom. Iluzija je san. I sve dok smo u stanju sanjati, sve dok imamo iluzije, biva dobro. Kad izgubimo snove, kad zagubimo iluzije, prestaje jedan dio naših života. Puno me napora stoji da zadržim iluzije koje imate o sebi, a koje sam prihvatio, valjda kao klinac, kao svoje. Unatoč svim promašajima, mislim da ne bih mogao pronaći bolje roditelje od vas, bolju sestru od buduće majčice Mire i boljeg brata od rabijatnog omladinca Sebastijana. Vi ste od mene učinili ono što sam. Možda, katkada... samo katkada... nisam zadovoljan sobom, ali s vama sam uvijek zadovoljan. Hoću reći, ako ste uopće slušali što govorim, da sam na strani staraca, kad je riječ o tebi, Mirjanice mirjanasta. Starci su izgubili mnoge iluzije, znaju koliko samo jedan gubitak donosi boli. Oni bi nas sve, dakle i tebe, htjeli poštedjeti bola. Nije riječ o djetetu, mila moja, riječ je o bolu s kojim ćeš se suočiti kad se to dijete rodi. Riječ je o praznoj postelji.

Poslije ovih njegovih riječi svi smo gledali u pod. Iz radija se čula neka nesuvisla zabavna pjesmica. Digao sam se i prekinuo to zabavno-glazbeno sranje. Trebala nam je tišina, ona divna, ona veličanstvena tišina koja nam omogućuje da, poput tibetanskih lama, spoznamo sami sebe. Barem dijelić sebe samih. Jer ono što čini čovjeka – veliko je kao Svemir. Trebat će milijuni godina da spoznamo taj nemirni Svemir. Još se nismo udaljili od Sunčeva sustava. A Sunce nije ništa drugo do emocije. Jaka je njegova sila, još nam neda da se slobodno krećemo beskrajnim prostranstvima. Kao što nam ni emocije ne daju da se krećemo beskrajnim prostranstvima Mozga.

Alojzije kao da je naslućivao o čemu razmišljam, kao da mi je virio u glavu, pa je nastavio.
- Možda nisam bio najprecizniji kad sam govorio o iluzijama. Možda sam ipak morao spomenuti emocije, jer su upravo emocije ono što proizvodi gospođica Iluzija. Emocija je naša sila teže. Ona nas drži u nama, gotovo nepokretnim, bojim se reći – da se ne raspadnemo. Odgovara nam stanje ugode. Čim se to stanje prekine, nastaje ogorčena borba za nečim, ne znam čime, nemojte me pitati, što će nas vratiti u stanje ugode. Svaka je borba iscrpljujuća, zato volimo što duže uživati u blagodatima koje nam pruža svaka eventualna pobjeda. Pobjednici se teško odlučuju na nove bitke. Oni bi željeli sačuvati svoju pobjedu. Upravo onakvu kakvu su i zaslužili. Kakvu su izborili. Ja sam možda pogrešno odgojen. Od malih nogu pazim da nekoga ne povrijedim. Bilo čime. A naročito sam pazio da ne povrijedim pobjednike. Oni su u svojim osvetama daleko rigorozniji.

Alojzije je opet zašutio, otpio gutljaj rakije, pripalio novu cigaretu, a zatim se dječački osmijehnuo i nastavio.
- Stari je izvukao, valjda iz nekog samo njemu znanom skladišta izuzetnih ideja, pitanje kreveta. Krevet valja znati napuniti. Ja to nikada nisam znao. Ne mislim, mali moj svjetski boksački prvače, na količinu tijela u krevetu. O, da je u pitanju količina, lako bismo to učinili. Riječ je, koliko sam razumio oca, o jednoj osobi. U principu, čovjek najbolje sam spava. Ali u nama ruje onaj crvić nesigurnosti. Kolikogod, naime, volimo udobnost što nam pruža samoća u krevetu, dok spavamo naravno, još nam je draže kad, u snu, osjetimo neko srce što lupka pokraj nas. To srce je glas našeg postanka. To je majčino srce dok smo u maternici, to je ona sigurnost koju osjećamo kad nas, kao klince roditelji prigrle k srcu, to je ona nelagoda koja se u nama javlja kad ne čujemo to ravnomjerno tup/tupkanje, to je djevojka što nas, nekim začudnim materinskim zovom, privija na tek raspupale grudi, to je ono srce koje bi valjalo pronaći u staviti ga u krevet da bi, njegovo kucanje, stvorilo iluziju da smo, dok sanjamo, zaštićeni zidovima maternice. Mi, ali svi, nastojimo pronaći takvo srce. Nažalost, rijetkima to uspijeva. Golema većina je nezadovoljna. Kad je Adela otplovila u medicinsku avanturu, oprosti, stara, poveo ju je osjećaj da je pronašla takvo srce. Već poslije nekoliko dana shvatila je pogrešku koju je učinila.
(Nastavit će se)