(Nastavak)
Mladić kojemu je poklonila svoje kompletno povjerenje nije bio pravo rješenje. On je, povrh kuckanja njena srca, čuo i druge zvukove koje ljudski organizam proizvodi u golemim količinama. Samo treba slušati. Recimo, njeno jutarnje pranje zubi, ono pljuvanje i iskašljavanje itd. Kao što je i ona čula njegove druge zvukove. Ljudi bi, prije nego što se odluče zajednički živjeti, morali provesti barem tri mjeseca na pustom otoku. Pa tek onda, ako ne odustanu već nakon mjesec dana, živjeti zajedno. Sebastijane moj, žena je lijepa, prekrasna, topla, podatna, ali to je samo iluzija koju nam velikodušna daje, a mi toj iluziji dodajemo dosta maštovitosti. Mimo te njene iluzije i naših izdašnih dodataka, ona je normalno ljudsko biće. Uglavnom su nam nadmoćne u svemu, osim u fizičkoj snazi. Naša se Mirjana zaljubila u svoju iluziju o Zlatku. Njena ljubav je samo ta iluzija koju trenutno podržava zov tijela. Hoću reći, kad vidim dobru mačku odmah razmišljam o tome kako bih je povalio. O drugome ne razmišljam. Ne razmišljam, primjerice, o svemu što ona predstavlja, nego samo o onome što mi pruža kao iluziju da je upravo takva kakva je, a to znači – žensko prvorazredno. Isti je slučaj i s muškarcima za koje se žene odlučuju. Oni pak daju neku drugu iluziju o sebi, iluziju snage, plemenitosti i sigurnosti. Poslije stanovitog broja godina provedenih u zajedničkom životu, te se iluzije pokažu kao zablude mladosti, ako se uopće o zabludama mladosti može govoriti. Adela je na vrijeme shvatila pogrešku koju je učinila, srce kojem se priklonila nije proizvodilo onaj zvuk koji je proizvodilo srce našeg starog. Zato se vratila. Da ona nije bila zbrisala, siguran sam, to bi učinio stari. On bi sigurno otplovio u neku drugu žensku luku i, ako je čovjek, a jest, vratio bi se na koljenima našoj mamici i sve bi bilo divno kao u američkim filmovima. Na prvi pogled. Znam da sam zanemario sve ono što se sa starim zbivalo u to doba. U njegovu ponašanju leži i moj odgoj. Ja sam, pamtim, vidio čovjeka kojeg sam obožavao kao oca, sasvim ubijenog. Mrtvog. Bilo je to tijelo koje je nastojalo preživjeti samo zbog mene i Mirjane. O sebi uopće nije brinuo. Rijetko se brijao, dugo u noć sjedio i šutio; u očima sam mu često viđao suze koje je vješto krio. To sam vrijeme često boravio kod Piblerovih. Bili su mlad bračni par, u njima sam vidio sve ono što bi volio doživljavati u našoj kući. Bila je to sreća. Tu sam sreću osjetio kad se Adela vratila nazaj. Prije toga nisam. Međutim, nemojte mi zamjeriti, za mene je bilo kasno. Moj je životni put verć bio zacrtan. O, naravno da to nisam odmah znao. Saznao sam to onoga dana kad me otac odveo u Okrugljak da vidim svoju ljubljenu iluziju Irenu. Kad sam je prebolio, a bolest je trajala vrlo kratko, shvatio sam da je moj životni put bio trasiran u doba kad je Adela zbrisala, a stari krio suze. U tome je tajna Mirjanina slučaja. U hotelima, motelima i kavanama ne možeš upoznati čovjeka koji će ti darovati dijete. Jer dijete ipak nije samo spoj jajašca i spermića. Ono nasljeđuje osobine svojih roditelja, dakako, a da roditelji o tome nemaju pojma. Hoću reći, slušaš li me Miro, da ću tvom djetetu uvijek biti u stanju odigrati oca. Bit ću mu tata, ali on nikada neće biti moj sin. U njegovim su genima Zlatkovi geni, dakle i Zlatkov karakter. Ti si odlučila roditi takav karakter i ja nemam ništa protiv. Hajde, živio ti meni, stari moj, tisuću godina!
I Alojzije je podigao svoju čašu, kucnuo se s ocem i duboko odahnuo.
Za večerom, a klopali smo hladne pohance, s onom salatom u kojoj ima svega i svačega – i krastavaca, i paprike, i rajčica, i zelja, i naribane mrkve, i listova zelene salate, i crvenoga luka, i peršina, i celera, i ribanog sira, ma svega, kažem vam – Mirjana je između dva zalogaja pogledala Alojzija i starog, zatim uhvatila Adelu za ruku i rekla:
- Genije, kad sve znaš, onda ćeš valjda znati i za nekog dobrog ginekologa.
I nasmijala se. Čini mi se da je nikada nisam vidio sretniju.
DESETA GLAVA
Koncem kolovoza te 1984. godine, Malča i ja stigli smo u Petrinju. Gawryllovich-City. Amalija je išla na pogreb neke prilično stare tetke, a ja sam joj pravio društvo.
Ukoliko biste htjeli izbrojiti sate kad u posljednje vrijeme nismo bili skupa, moram reći da se baš ne biste pretrgli brojanjem. Znam, mislite, bili smo na omladinskim radnim akcijama, poslije smo bili na moru, kao što smo se bili dogovorili, i evo nas u Petrinji.
Nismo bili na moru, ali nije riječ o tome.
Bili smo na jezeru Palić, uredili ono što se od nas tražilo, a ja sam čak postao i trostruki udarnik, upravo onako kako je prognozirao moj pokojni brat Alojzije.
Da, da, dragi moji, dobro ste pročitali – pokojni Alojzije Pukšec, srce naše obitelji. Umro je dva dana poslije našeg povratka iz Subotice, početkom kolovoza. Ja sam upravo pričao brigadirske priče koje se, istini za volju, nimalo ne razlikuju od lovačkih ili ribičkih.
Alojzije je sjedio u fotelji, onako blijed kakav je bio poslije povratka iz Prištine, gdje je kao novinar prisustvovao suđenju nekim Albancima. Sjećate se valjda toga i svih onih skandala oko Vlasija i štotijaznam kako se svi ti ljudi nisu zvali. Ono, Tito je umro, pa, kako mi je znao govoriti Alojzije, lešinari su krenuli na čerupanje živog mrtvaca. To jest Jugoslavije. Bit će velike frke, govorio mi je moj veliki brat. Čak je o tome i pisao, pa je imao vraških komplikacija.
I dok sam ja pričao vesele udarničke priče, pažljivo me slušao, smiješeći se ponekoj mojoj uspjeloj dosjetki. A onda je tiho spustio glavu na prsa, kao da pažljivo sluša što pričam. Budući da se često tako koncentrirao dok nas je slušao, o tome nismo vodili računa.
Tako je umro. Mi uopće to nismo bili primijetili. Ja sam pričao dalje, stari i stara su se cerekali, a onda se Mirjana naglo digla i rekla:
- On je umro.
Istog smo trenutka svi pogledali Alojzija i tek tada zapazili kako mu glava počiva na prsima. Bilo je nečeg čudnog u položaju te lijepe glave. Jedna mu je ruka bila na stolu, a druga je visjela niz fotelju. Na licu je imao onaj svoj blagi osmijeh.
Tata mu je brzo prišao, podignuo onu ruku koja je visjela pokraj fotelje i - onesvijestio se.
Samo se slomio i bez glasa spustio na pod, držeći Alojzovu ruku u svojoj. Kao da ga nije htio pustiti da ode.
Hitna pomoć, koja je stigla svega nekoliko minuta poslije našeg poziva, konstatirala je samo smrt.
Prokletu, ušljivu, smrdljivu Smrt.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 10.07.2005. u 16:42 sati.