(Nastavak)
- Ja sam staro sumnjalo, Alojzije, ne bi trebao...
- Nisi ti staro sumnjalo, prije bi se moglo reći da si staro zabrinjalo. Puno te puta opeklo, pa pušeš i na – vruće. Možda bi Adela mogla jednom reći istinu o tebi. Mešutim ona, zasad, šuti. Čkomi. Vuče za sobom teret jedne promašene ljubavi, ludosti jedne, pa šuti. Oh, molim te, nemoj me sada prekidati. Ti si se umiješao u ovaj razgovor rečenicom: krevet valja napuniti, sine. Upravo se o tom krevetu radi. Tom punom krevetu, ako nisam bio dovoljno precizan. Jesi li ti znao krevet napuniti? Ne, stari, nisi. Zato je Adela zapalila s onim liječnikom...
- Ne ćemo, valjda, opet o tome?
- Hoćemo, stari, hoćemo. Upravo o tome. Čuli smo vaše tumačenje tog izleta. Međutim, siguran sam, vaš brak bio je najobičniji promašaj sve do Adelina povratka. Ti si bio ratnik, bez ikoga svoga. Adela je bila premlada da bi shvatila ratnika. Ona nije htjela starjeti, a ti nisi prestajao biti ratnik. Logično je to. Niste imali nikakva iskustva. Nećeš reći da si imao normalno mladenačko doba? S petnaest si godina otišao u partizane. S petnaest si godina naglo odrastao. Ništa topla postelja. Ništa redovita ishrana. Ništa bezbrižnost. Ništa prva ljubav. Ništa roditelji... Čak su ti, danesreća bude veća, i starija braća izginula. Ostao si sam sa svojim drugovima. Jednog od njih izabrao si za oca. Trputeca. Znaš, stari, ja i danas mislim, danas kad sam starac od dvadesetipet godina, da svaki čovjek mora imati oca i majku. A ti si bio našao samo oca. Majku si našao u Adeli. A ona je bila još dijete. Nije ti mogla zamijeniti majku. A tebi su upravo nedostajala majčina opraštanja. Majčina toplina. Njemački pisac Paul Jean rekao je: Majke daju našem duhu toplinu, a očevi svjetlost. Tebi je Trputec davao svjetlost, a Adela nije mogla dati majčinsku toplinu. Ona ti je davala drugu vrst topline. Dala ti je mene i Mirjanu, a onda je, valjda, sve shvatila. Bila bi ona otišla s bilo kime, samo da osjeti sigurnost. Ti si joj dao stan, plaću, sve što bi dao i majci da je preživjela onaj teror. A Adela je htjela ono što svaka žena hoće. Drugu vrst sigurnosti. U tome je i Mirjanin problem. Mislila je, oprosti Miro, da je našla onu neophodnu sigurnost u Zlatku. I sve je uložila u to. Nije skužila, zato se ovako i ponaša, da je Zlatko, kao što smo uostalom svi mi, Sebeslavović. I čini istu pogrešku kao Adela.
- Ne bih se s tobom složila...
- Nije riječ, dobrodušnice, o slaganju. Slagat ćemo knjige u regalu, drva u drvarnici, a mišljenja ne možemo slagati. Mišljenja se uopće ne mogu slagati. Mišljenje je apstraktan pojam. Što znači misliti? Za boga miloga, mišljenje ništa ne znači. Mišljenje je najobičnije iskustvo koje primamo ili ne primamo. Doduše, u jednom segmentu razgrađeno iskustvo, ali ništa više od toga. Onako kako nam u danom trenutku odgovara. Sve je ostalo čista apstrakcija. Mi čak nismo u stanju prihvatiti mišljenje da je vruće – vruće, sve dok se sami ne opečemo. Mi smo svi prokleti individualci koji razmišljaju samo na temelju vlastitog iskustva. Zato mi nije važno hoćeš li se sa mnom složiti, hoćeš li prihvati moje iskustvo kao svoje ili ne ćeš. A složit ćemo se lako. Stanemo jedno pokraj drugoga i složeni smo. Ako nam se pridruže ostali stanovnici ovoga doma, onda smo složeni u nekom redu. Ali, to nije to. Uvijek ste uređivali moju biblioteku. Mimo moje volje. Slagali ste knjige po njihovom formatu ili bojama. I, doista, lijepo je vidjeti dobro složene knjige, mislim prema boji korica. Stajalo me mnogo napora da ponovo knjige presložim onako kako ih ja vidim. Ako je to što ja vidim iluzija, onda me ostavite u mojoj iluziji. Mi volimo svoje iluzije. Ne volimo jedno drugo, nego iluziju koju vidimo u onome drugom. Iluzija je san. I sve dok smo u stanju sanjati, sve dok imamo iluzije, biva dobro. Kad izgubimo snove, kad zagubimo iluzije, prestaje jedan dio naših života. Puno me napora stoji da zadržim iluzije koje imate o sebi, a koje sam prihvatio, valjda kao klinac, kao svoje. Unatoč svim promašajima, mislim da ne bih mogao pronaći bolje roditelje od vas, bolju sestru od buduće majčice Mire i boljeg brata od rabijatnog omladinca Sebastijana. Vi ste od mene učinili ono što sam. Možda, katkada... samo katkada... nisam zadovoljan sobom, ali s vama sam uvijek zadovoljan. Hoću reći, ako ste uopće slušali što govorim, da sam na strani staraca, kad je riječ o tebi, Mirjanice mirjanasta. Starci su izgubili mnoge iluzije, znaju koliko samo jedan gubitak donosi boli. Oni bi nas sve, dakle i tebe, htjeli poštedjeti bola. Nije riječ o djetetu, mila moja, riječ je o bolu s kojim ćeš se suočiti kad se to dijete rodi. Riječ je o praznoj postelji.
Poslije ovih njegovih riječi svi smo gledali u pod. Iz radija se čula neka nesuvisla zabavna pjesmica. Digao sam se i prekinuo to zabavno-glazbeno sranje. Trebala nam je tišina, ona divna, ona veličanstvena tišina koja nam omogućuje da, poput tibetanskih lama, spoznamo sami sebe. Barem dijelić sebe samih. Jer ono što čini čovjeka – veliko je kao Svemir. Trebat će milijuni godina da spoznamo taj nemirni Svemir. Još se nismo udaljili od Sunčeva sustava. A Sunce nije ništa drugo do emocije. Jaka je njegova sila, još nam neda da se slobodno krećemo beskrajnim prostranstvima. Kao što nam ni emocije ne daju da se krećemo beskrajnim prostranstvima Mozga.
Alojzije kao da je naslućivao o čemu razmišljam, kao da mi je virio u glavu, pa je nastavio.
- Možda nisam bio najprecizniji kad sam govorio o iluzijama. Možda sam ipak morao spomenuti emocije, jer su upravo emocije ono što proizvodi gospođica Iluzija. Emocija je naša sila teže. Ona nas drži u nama, gotovo nepokretnim, bojim se reći – da se ne raspadnemo. Odgovara nam stanje ugode. Čim se to stanje prekine, nastaje ogorčena borba za nečim, ne znam čime, nemojte me pitati, što će nas vratiti u stanje ugode. Svaka je borba iscrpljujuća, zato volimo što duže uživati u blagodatima koje nam pruža svaka eventualna pobjeda. Pobjednici se teško odlučuju na nove bitke. Oni bi željeli sačuvati svoju pobjedu. Upravo onakvu kakvu su i zaslužili. Kakvu su izborili. Ja sam možda pogrešno odgojen. Od malih nogu pazim da nekoga ne povrijedim. Bilo čime. A naročito sam pazio da ne povrijedim pobjednike. Oni su u svojim osvetama daleko rigorozniji.
Alojzije je opet zašutio, otpio gutljaj rakije, pripalio novu cigaretu, a zatim se dječački osmijehnuo i nastavio.
- Stari je izvukao, valjda iz nekog samo njemu znanom skladišta izuzetnih ideja, pitanje kreveta. Krevet valja znati napuniti. Ja to nikada nisam znao. Ne mislim, mali moj svjetski boksački prvače, na količinu tijela u krevetu. O, da je u pitanju količina, lako bismo to učinili. Riječ je, koliko sam razumio oca, o jednoj osobi. U principu, čovjek najbolje sam spava. Ali u nama ruje onaj crvić nesigurnosti. Kolikogod, naime, volimo udobnost što nam pruža samoća u krevetu, dok spavamo naravno, još nam je draže kad, u snu, osjetimo neko srce što lupka pokraj nas. To srce je glas našeg postanka. To je majčino srce dok smo u maternici, to je ona sigurnost koju osjećamo kad nas, kao klince roditelji prigrle k srcu, to je ona nelagoda koja se u nama javlja kad ne čujemo to ravnomjerno tup/tupkanje, to je djevojka što nas, nekim začudnim materinskim zovom, privija na tek raspupale grudi, to je ono srce koje bi valjalo pronaći u staviti ga u krevet da bi, njegovo kucanje, stvorilo iluziju da smo, dok sanjamo, zaštićeni zidovima maternice. Mi, ali svi, nastojimo pronaći takvo srce. Nažalost, rijetkima to uspijeva. Golema većina je nezadovoljna. Kad je Adela otplovila u medicinsku avanturu, oprosti, stara, poveo ju je osjećaj da je pronašla takvo srce. Već poslije nekoliko dana shvatila je pogrešku koju je učinila.
(Nastavit će se)
Post je objavljen 03.07.2005. u 17:50 sati.