Kad sam nedavno boravio u Đurđevcu, obećao sam posjetiti vrsnu pjesnikinju Božicu Jelušić, davnašnju I dosta mlađu prijateljicu.
Telefonirao sam joj da sam u Đurđevcu i da bih volio da se vidimo. Ona me je pozvala na kavu, unatoč tome što je toga dana putovala u Poljsku.
Mislio sam da je nepristojno smetati dami kad se sprema na put, bez obzira koliko smo dobri, pa sam odustao. Ali sam zato poslao poruku drugoj prijatelji u Poljskoj, Marici, budući sam pretpostavljao da će se njih dvije negdje naći i kao prijateljice i kao spisateljice.
U toj poruci zamolio sam Božicu jednu pjesmu za čitatelje Bloga.
Nisam dugo čekao. Jučer rano ujutro iznenadilo me elektronsko pismo iz Poljske. Božica je poslala pjesmu i crtež. Učinila mi je dvostruku čast.
Budući da je pjesma posvećena meni, uživao sam s pjesmom sve do sada.
Sam, samcijat.
Sad tu ljepotu želim podijeliti s vama. Tek toliko da vidite koliko je Božica Jelušić velika i kao pjesnikinja i kao prijateljica.
Dariju šaljem ilustraciju i molim ga da joj nađe mjesta uz pjesmu. Dario, molim te: pazi, tako, da pjesma ostane nevina!
Božica Jelušić STABLO S PTICAMA Za Kemu, prigodno Što putnik na svom putu ište: Uzbuđenja il’ pribježište? Večernju plavet, rubinski prah, Suton što učas oduzme dah? Srebrnu cestu i šumski hlad, Jagode divlje za vučju glad? Il’ raž na vjetru, more krušno, Žmirkavo okno dobrodušno? U zavičaju čežnje i sjena, On traži lica raseljena. Tamo, gdje prestaje kućna idila, Osjeća kako mu rastu krila! I poput ptice polijeće spremno, Tražeći stablo suhozemno. U krilu krošnje da srce zbrine – S krilatom braćom otpočine. Kostrzyn, 19. srpnja 2005. |