counter free hit unique web

KemoTerapija

18.07.2005., ponedjeljak

SKICA ZA PORTET PRIJATELJA PRALJKA

UVOD U TEKST
Nedavno me prijatelj Slobodan Praljak zamolio da opišem jedan događaj iz naše zajedničke prošlosti.
General Slobodan Praljak je, kao što znate, Haški optuženik. Nisam od onih koji će unaprijed prihvatiti optužbu. Naime, optužbu valja dokazati. I sve dok nije dokazana, optuženik je nevin.
Ovdje nije važno što ja mislim. Držim da Praljak nije ratni zločinac. Ako mu se pak dokažu optužbe i bude osuđen kao takav, onda će to biti i moje veliko razočaranje. Ali nikad se neću odreći našeg dosadašnjeg života, tim više što smo se doista znali družiti.
A rat i ratnici? Jednom ću napisati što ja uopće mislim o ratovima i ratnicima.
Dakle, odlučio sam pomoći prijatelju Praljku i opisati ono što me zamolio, ne dodavajući samom događaju ama baš ništa. Praljak - ili Praljković, kako ga je Majetić zvao, da mu smanji fizičke dimenzije - ima ideju da u svojoj obrani priloži i moj tekst, kojem će kao potpisnik svjedočiti i Alojz Majetić, Bestjelesni De Belly. Tekst bi imao poslužiti kao neka vrst psihološkog portreta našeg prijatelja. Pa, evo teksta, prijatelju.

O SVEMU VALJA PISATI
Neke stvari valja uvijek zapisati. Po mogućnosti točno, e da poslije ne bi bilo nagađanja kako je bilo kad je bilo.
U nekim od svojih života, bavio sam se prilično intenzivno novinarstvom i urednikovanjem. Dobro, od novinarstva uvijek ostanu napisani i objavljeni tekstovi, osim onih koji nisu objavljeni, a vi niste toliki sebeljubac da svaki tekst umnožavate u nekoliko kopija, pa se poslije okolo hvalite, ove su mi tekstove svojedobno zabranili.
Meni su priličan broj tekstova znali skidati i s regala, na prijelomu novina, ali najviše mojom greškom, jer nisam znao dobro napisati ono što sam napisao, pa se lahko otkrilo što je pisac htio reći.
Tih tekstova danas nemam.
Otkad je era kompjutora, uspio sam sačuvati sve neobjavljavljene tekstove, ali ne zato što sam to htio, nego zato što su ostali zapisani u tom vraškom računalu.
Možda se jednom pozabavim i tim dijelom svoga života, e ne biste li vidjeli koje su mi budalaštine bile bacane u koš od uvaženih urednika, jer su oni mislili da sam napisao što nisam napisao, a to što nisam napisao bilo je škakljivo, razumiješ ti mene, baš nije bilo za objavljivanje, jer...
Naravno, ima u životu i stvari koje nisam zapisivao samo zato što sam ih smatrao normalnim, dakle – nije trebalo o njima pisati ni opisivati ih.
Jedan od takvih događaja u mome životu bio je i festival u Puli, mislim 1978. godine, ali to valja provjeriti.
Radio sam u redakciji Oka kao urednik svega i svačega, pa sam jedno vrijeme pratio i filmske festivale. Ako hoćete pravo za zdravo, ne zbog filmova, nego zato što se dobro družilo, pilo i ljubilo.
A kako meni nije bilo nikad dosta dobrog druženja, te sam godine poveo sa sobom dvojicu ponajboljih prijatelja: Alojza Majetića, književnika, i Slobodana Praljka, profesora i filmskog režisera.
Debelly (Majetić), vrstan je pisac, a Bobo (Praljak) mlađahan intelektualac s kojim sam, kao urednik, dobro surađivao. Bobo je završio tri fakulteta, ali to me nikad nije impresioniralo. Sviđao mi se njegov bunt i dječački smisao za pravdoljublje.

APARTMAN 100 A
Elem, sjeli smo u Majetićevu Bubu, koju je vozio Praljak. Praljak je odličan vozač. Bijah bio smislio da nas trojica uzmemo apartman u hotelu Pula. Dnevnice nam nikad nisu dostajale za sve festivalske troškove, pa smo tako mislili uštedjeti. Apartman ima nekoliko soba i kuhinju. Dogovorili smo se da ja kuham, Praljak i ja nabavljamo hranu i piće, a Debelly da pere posuđe.
I, kako to biva, kad su takva tri tipa sustanari, začas se naš apartman 100 A pročuo na festivalu. U naš prostor ulazili su zvani i nezvani, jer je uvijek bilo dobre hrane i kvalitetnog pića. Kuhalo se, peklo, pilo, ulazilo i izlazilo. Samo se nije ljubilo, jer nismo imali kad (oprosti Nela). Ujutro smo nabavljali namirnice, onda kuhanje, potom ručak, koji je u pravilu trajao nekoliko sati, jer ljudi, žene i djeca samo su stizali, smijali se, jeli i pili.
Gotovo da nam se nije isplatilo izlaziti iz apartmana. Te se godine sav društveni život na filmskom festivalu u Puli živio u našem apartmanu.
O tome sam pisao u Oku, neposredno poslije završetka Festivala, upravo pod naslovom APARTMAN 100 A

UTOPLJENIK
Ispod hotela Pula je mala uvala i lijepo kupalište.
I, tako nas trojica odlučismo da jedan dan provedemo na plaži, kako bismo na suncu i u moru liječili mamurluk.
Baš kad smo krenuli, stigla je Praljkova prva žena. Rekao je De Bellom i meni da samo produžimo, a da će on već doći kad raspravi s bivšom ženom neko privatno imovinsko pitanje.
Toga sunčanog dana puhao je jugo umjerene snage i stvarao one divne valove u kojima uživam kupati se.
Kad smo stigli, Majetić i ja sjeli smo na stijene i pogledom tražili ljupke kupačice. Ali, umjesto Odisejevih zanosnih sirena, ugledao sam kako se dvojica kupača ne snalaze najbolje u valovima. Rekao sam Majetiću što mi se čini, a on je odmahnuo rukom i rekao da mi to vino i rakija prave halucinacije.
Ipak, odoh do mjesta gdje su se ta dva mladića kupala. Svega dva-tri metra od stijena, gdje su se valovi nervozno pjenili, vidio sam da je jednom mladiću frka. Drugi ga fura na sebi želeći se dočepati spasonosnih stijena.
Vikao sam mu da otpliva što dalje, jer će ih valovi razbiti. Oni kao da me nisu ni čuli, što me ne bi začudilo, budući da je more jako bučilo. Vidio sam da se jedan mladić utaplja, a drugi ga pokušava spasiti. Ali na krivi način. Naime, tamo se more razbija o stijene i gotovo je nemoguće tako se dočepati obale. To sam im uzaludno vikao. Otrčao sam do Majetića, rekao mu da se dvoje utaplja, a on je opet odmahnuo rukom: Daj Rista, ne jebi!
Ništa mi drugo nije preostalo, nego da skočim u valove i pokušam momcima pomoći.
I, mogu vam reći, kad sam skočio, jedva sam doplivao do njih. Mladića koji se utaplja pokušao sam odvuči od stijena, ali onaj drugi ga je vukao na te oštre kamene noževe.
Uzalud sam zvao Majetića da nam pomogne. On ništa nije čuo.
To hrvanje u vodi trajalo je nekoliko minuta. Dovoljno da me totalno izmori. Nagutao sam se mora kao nikad u životu. I shvatio da ćemo se sva trojica utopiti.
Kad sam to skužio, spopala je i mene frka. Valjalo je najprije sebe spasiti, a onda pomoći i njima.
Zato sam im viknuo da još malo izdrže, a ja ću otplivati do obale i čamcem ih pokušati spasiti.
Jedva sam se odmaknuo od stijena i njih dvojice i zaplivao prema čamcu udaljenom tridesetak metara.

MAJETIĆ & PRALJKOVIĆ
Vidio sam kako Praljak stiže i sjeda do Majetića. Nešto su razgovarali. Evo tog razgovora, kako su mi ga njih dvojica tada prepričali:
Praljak: Gdje je Kemo?
Majetić: Eno ga u moru, traži Odisejeve sirene među svojim omiljenim valovima.
Praljak: Riješio sam s bivšom ženom sve.
Majetić: Čestitam. Opet je civilizacija pobijedila, ne...
Praljak: Dogovorili smo se... Čuj, meni se čini da se ona dvojica utapljaju...
Majetić: Ma kakvi. To su manijaci kao Kemo. Sve dosad se igrao s njima na valovima. Eno ga kako pliva prema obali, valjda se umorio.
Praljak: Ma, čuj Debelly, meni se čini da to ipak nije igra. Idem ja to pogledati.
Majetić: Delaj kaj hoćeš, Praljkoviću. Ja ću se ovdje odmarati i kibicirati komade.

DRAMATIČNO SPAŠAVANJE
Vidio sam kako se Praljak diže i ide prema onoj dvojici. Zapravo jednom, jer je drugi već bio potonuo.
A onda je Praljak skočio, a ja stigao do sidrenog čamca.
U čamcu nije bilo vesala. Bilo je nekakvo pluto na štriku i jedno bez štrika. Uzeo sam pluto i štrik, doplivao do obale i potrčao na stijene.
Dolje, svega tri metra od oštrih stijena, Praljak je nosio na svojim širokim prsima jednog od mladića. Drugi se sam pokušao spasiti, uzaludno plivajući na stijene. Vikao sam mu da se odmakne i dobacio mu pluto.
Ono drugo, na štriku, pokušao sam dobaciti do Praljka. Međutim, vjetar je bio toliko jak, da ga nije uspio uhvatiti.
Vidio sam kako se Praljak nadljudski bori s valovima i utopljenikom.
Ta je borba trajala desetak minuta, dok se nije odmaknuo od stijena. Htio sam mu se pridružiti, ali mi je rukom davao znakove da ostanem gdje sam.
Zanimljivo je da osim mene više nikoga nije zanimala moguća tragedija. Ljudi su ležali na suncu, neki su se kupali pri kraju uvale, gdje je bila pristupačna plaža. Uglavnom, svi su bili zauzeti sobom, osim Bobe i mene.

SPAŠENI IZ MORA
Kad se Praljak, zajedno s utopljenikom, odmaknuo od stijena, bilo je sve lakše. Valjalo se samo držati na površini, a more će učiniti ostalo. Jer je lako niz valove doći do plaže.
Onaj drugi mladić također je shvatio da mora dalje od stijena.

Nekako su istodobno, sva trojica, doplivali do obale. Tamo sam ih pričekao, bijesan na onog drugog mladića. Htio sam ga ispljuskati, jer smo se mogli sva trojica utopiti. Ali, Praljak je rekao da im je dosta zla za jedan dan.
- Nije se njima dogodilo zlo, rekao sam Praljku, nego meni. Što bi se dogodilo da ti nisi došao? Ovaj bi se nesretnik utopio, a ja bih cijeli život vukao njegovu smrt sa sobom, jer sam ga, kao pizda, napustio zbog ove budale.

Poslije se ustanovilo da su to dva brata. Oba si bili plivači, ali ih je uhvatila panika. Zahvalili su se Praljku i meni i otišli.

Nas dvojica smo se pridržili Majetiću. Poslije sam otišao u hotel skuhati ručak, a njih dvojica su ostali na plaži.

Mene je cijeli taj dan morila misao da sam ispao pizda, jer sam pobjegao od čovjeka koji se utaplja. Od te misli mi je i danas muka. Nije važno što sam u onom hrvanju s utopljenikom i valovima popio nekoliko litara morske vode. Samo znam da me u jednom trenutku obuzela panika da ću se i ja s njima utopiti. A čamac mi je bio opravdanje za spašavanje vlastite kože.

ZAŠTITNIK SLABIJIH
Kasno noću, poslije projekcija u Areni, vratili smo se u hotel gdje smo se u baru družili s glumcima, režiserima, scenaristima i novinarima. Pilo se i pjevalo. U baru je bilo i nekoliko domaćih mladića koji su se upucavali mladim glumicama. Za šankom su sjedili i sve oko sebe zajebavali dvojica snagatora.
Mišići samo što im se nisu rasuli po šanku i svuda. Jedan od njih je uzeo mene iz rende. Nisam ga se plašio, budući da sam i sam snažan i vrlo vješt. Kad je vidio da me ne može isprovocirati, tražio je nekoga kome bi rado pokazao svoju snagu. I našao je čistaćicu. Krenuo je na zahod i namjerno zapeo za njenu nogu. Onda je odgurnuo stolicu tako snažno da je razbio veliko staklo na vratima. Kad je puklo staklo, svi smo se okrenuli. I imali smo što vidjeti. Snagator je stajao nad čistačicom i vikao:
- Pička ti materina! Meni ćeš podmetati nogu, kurvo stara, ja ću te naučiti pameti...
Zatim ju je natjerao da čisti razbijeno staklo, a kad je ona krenula metlom prema kršu viknuo je:
- Što je, pizdo stara, na mene ćeš metlom...
I puče pljuska.
Krenuo sam prema snagatoru, ali me je čvrsta Praljkova ruka zaustavila.
Rekao je:
- Ja ću.
Došao je do snagatora i rekao mu da se ispriča čistačici. Kad ovaj to nije htio, Bobo ga je prstima uhvatio za uho i tako ga naprosto dovukao do čistačice. Natjerao ga je da se ispriča, a onda mu je uvalio metlu i kantu u ruku i naredio da sve počisti.
Bogami, i ovaj je to učinuo.

ETIKA
Poslije su De Belly i Praljak otišli na spavanje, a ja sam ostao za šankom. Nikako nisam mogao iz sebe izbaciti ispijeno more i misao da sam napustio čovjeka u nevolji. Tada sam skontao da je Praljak spasio utopljeniku život, a meni obraz. Jer, kao što vidite, i danas se živo sjećam gotovo svakog detalja.

Ne bavim se amaterski psihologijom. Neću raščlanjivati opisani događaj. Ali ako mene pitate, onda ću reći: ne vjerujem da je Bobo ratni zločinac. Čovjek koji spašava nepoznatog utopljenika i štiti nepoznatu ženu od bahatih snagatora ne može, čak ni u ratu, promijeniti svoj sustav moralnih načela. A ovdje je riječ isključivo o etičkim načelima.

Kad danas razmišljam o ovome što sam upravo napisao, nalazim u Praljkovim postupcima sličnosti s događajima iz naše novije povijesti.
Naime, Hrvatska se utapljala u ogromnim valovima velikosrpskog pobješnjelog mora.
Praljak je toj divnoj utopljenici odlučno priskočio u pomoć, isto onako kako je učinio u opisanom događaju.
Kad je u ratu trebalo slabijeg obraniti od bahate snage jačega, Praljak je i to učinio. Upravo onako kako je svojom snagom obranio slabu ženu od nasrtaja pijanog snagatora.

Eto, to bi imao biti Slobodan Praljak. Zato ne vjerujem da je takav čovjek ratni zločinac.
Je li tako Majetiću, moj Bestjelesni De Belly prijatelju?
- 15:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga