JUNACI BLOGOVE ULICE (44)
(Nastavak)
Noć na petak bila je najbolnija noć u našim životima. Sjedjeli smo u njegovoj sobi. Činilo se kao da spava. Lijepo, visoko čelo kao da nas je zračilo neizmjerno toplinom. Tamne obrve i trepavice samo su uljepšavale njegovo blijedo mrtvo lice. Ako mislite da smo plakali i slično, onda se grdno varate. Za Alojzijem se ne može plakati. Za njim se može samo urlati. Svaka stanica naših tijela vrištala je za njim. Otac se te noći zgrbio i osušio. Adela uopće nije izgledala kao Adela. Bila je majka skrhana bolom. Mirjana je sjedila i plakala. Onako kako samo ona umije: bez ijednog uzdaha. Suze su samo curile. Izgledalo je kao da izviru iz očiju. Mene je Malča održavala na svijesti. Piblerovi, koji su nam te noći pravili društvo, sjedili su spuštenih glava. Nikad nisam opisivao naš stan, mislio sam da je to nevažno, što zapravo i jest. Dovoljno je da znate veličinu, sve ostalo je nevažno. Namjestite ga kako sami hoćete, ali Alojzijevu sobu ne dirajte. Nije to bila neka ogromna soba, svega 20 kvadrata. Posebnih kvadrata! Kod prozora njegov radni stol pretrpan raznim rječnicima, rukopisima, punim i polupraznim kutijama cigareta. Pokraj svega stari pisaći stroj – Biser. Krevet mu je običan. Zapravo, svi su kreveti obični, makar bili neobično napravljeni. Služe spavanju ili odmoru. Njegova soba nije imala zidove. Zapravo jest, ali bili su to zidovi od knjiga. Napravio je, pomoću dasaka i cigala, sam sebi regale i u njih, na svoj poseban način, složio cijelo brdo knjiga. U sobi je bila još samo jedna drvena, obična stolica. Na podu razbacane knjige. Upravo smo na tim razbacanim knjigama sjedili. Na njegovu stolicu nitko nije htio sjesti, toliko je bila njegova. A da je, kojim slučajem, sjeo bilo tko osim njega, mislim da bi ga stolica, kao neukroćen konj, zbacila sa sebe. Negdje pred zoru Malča je, na njegovu stolu ugledala tri kuverte. Uredno adresirane. Alojzije je, to vam moram reći, bio izuzetno uredan čovjek. Hoću reći, nije bio neka picajzla, nego je vodio računa da svoj dio posla završi na vrijeme i uredno. Nikad nisam vidio urednije rukopise od njegovih. Jedna kuverta bila je adresirana na mamu i tatu, druga je bila za Mirjanu, a treća, ona najdeblja, za mene. Otac je zamolio Malču da nam pročita ta pisma. U ovom dijelu teksta što slijedi, navest ću pisma u njihovu izvornom obliku. Mrzim to što radim, ali kad ste već tu, dobri moji, dopustit ću vam da zavirite u ono što nam je Alojzije napisao. Sva tri pisma nosila su u zaglavlju isti datum, 2. kolovoza 1984. godine. Još samo valja reći da se čitanje pisama oteglo, budući da je Amalija često zastajkivala, sva u grču i suzama. Alojzije nije imao običaj da pismo specijalno naslovljava. Smatrao je dovoljnim što na kuverti piše kome je pismo upućeno. Slijede tri pisma. E, sad, pisac misli da nije u redu tiskati privatnu korespodenciju ovakva tipa. Zato je pisac nazvao Mirjanu i Amaliju. Objasnio im je da nije u redu objaviti sva tri pisma. Možda bi ih trebalo prepričati. Ne znam. Obje kažu da su dobro razmislile i da Sebestijan nije mislio pisma objavljivati, ne bi ih onako uredno prepisao. Unatoč njihovu mišljenju, pisac drži da su pisma previše privatna. Naime, pisac je poznavao pokojnika. Štoviše, svojedobno su se i družili, točno onako kako piše u romanu. Pisac se dobro sjeća vremena kad je Alojzije umro. Ni pisac, ni njegovo društvo nije imalo pojma da je Alojzije bolestan. U ono smo doba mislili da su ga otrovali. Naime, Alojzije je pisao vrlo oštre komentare sa suđenja najvišem albanskom političaru onoga vremena. Zato smo mislili da je otrovan. Poslije nekoliko godina, kad smo tim podatkom počeli manipulirati, pisca je posjetio stari Miroslav Pukšec. Sa sobom je donio cijelu medicinsku dokumentaciju, po kojoj je bilo očito da je Alojzije umro od leukemije. Štoviše, liječnik se čudio što je živio duže od predviđenog vremena, budući da posljednju godinu uopće nije htio uzimati lijekove, a da i ne govorim o drugom liječenju. U obdukcijskom nalazu stoji da se Alojzije Pukšec jednostavno ugasio. Kao šibica. I zato pisac misli da nije u redu objavljivati Alojzijeva tri posljednja pisma. Naime, ona su toliko realna, da se piscu i sad, dok ovo piše, slijeva bujica suza niz lice. Te su suze uspomene. Naravno, piscu je jasno da Blogeri nemaju uspomena na Alojzija, tim više što je od njegove smrti proteklo više od 20 godina. Međutim, ako vi mislite suprotno, pisac će vas poslušati i u idućem nastavku tiskati sva tri pisma. Budući da je naslov ovoga romana JUNACI BLOGOVE ULICE, onda ste i vi u neku ruku suautori. Pa kao suautori imate suautorska prava. Inače, ovo je posljednja glava prvog dijela romana, zamišljenog kao trilogija. (Nastavit će se) |
| < | srpanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv