KemoTerapija

23.05.2005., ponedjeljak

JUNACI BLOGOVSKE ULICE (36)

(Nastavak)
Sad se nemojte iznenaditi. Prišla mi je s leđa i pomilovala po kosi. Pritom je zanosno šaptala moje ime. Onda me onim vrelim prstima milovala po vratu i leđima. Tako da sam se gotovo onesvijestio od neke milote. Kad me poljubila u vrh uha, samo što se nisam stropoštao sa stolice u nekakav nepoznat bezdan. A onda mi je sjela u krilo i sva mi se unijela u lice. Disao sam njen mirisni dah. Ruke su mi bespomoćno visile niz tijelo To vam je tako kad imate preduge ruke. Htio sam skočiti sa stolice, ali svi su mi se mišići pretvorili u onaj jedan, a ni taj me nije slušao.
A ona mi je i dalje nešto šaptala, pa me ljubila u uho i u nos, zatim u oči i – u usta! To je bilo grozno. Kao da ste zatvoreni u neki prostor u kojem vam je lijepo, a opet, voljeli biste van, jer... znate, Mirjana samo što nije ušla u sobu.
Međutim, ona nije ništa čula. Samo me ljubila, a onda su se moje ruke, same od sebe, podigle i zagrlile to divno stvorenje. I tek što sam to uradio, kad eto nje – Mirjane.
- Ohohohohooo... oooprostite. Nisam znala da si došla, Malča. Kako si?
Kako si? Tipično za Mirjanu. To što Amalija sjedi u (ili na?) mojem krilu, njoj je sasvim normalno, to ne pita. Ponašala se kao da je Malča rođena na tom, je li, krilu; to što sam je zgužvao kao budala novine, to se nje uopće ne tiče, pravi se kao da je sve u redu i glupo pita – Kako si?
Mene ne pita. Valjda se po mome licu-izdajici vidjelo da baš i nisam u naročito ugodnoj situaciji. Zapravo, kako čovjeku malo vremena treba da iz stanja ugode prijeđe u ono drugo – neugode.
Sad što je Mirjana takva, nema veze. Ali Amalija! Totalno je poludjela. Raširila je ruke koliko je god mogla, samo što nije srušila zidove kuhinje. A morate znati da je naša kuhinja prilično velika – 6 X 4 metra. Onda je skočila kao hitra srnica, pristisnula mi tim rukama glavu točne na one njene čvrste grudi, tako da sam čuo kako joj srce uzbuđeno lupa, upravo bubnja, samo što prozore to treskavo lup/lupkanje nije razbilo. Zatim je uskliknula koliko je god glasnije mogla:
- Fantastično, Miro, fantastično sam! Ovaj tvoj brat je nešto najbolje što je do sada hodalo ovim gradom!
I luda je Amalija upravo skočila na Mirjanu i počela je ljubiti i skakati po njoj. Gotovo je ubila milu mi švestericu.
- Nije loš mali, ha?, Mirjana je bljesnula očima, a ja samo što nisam potonuo kat niže.
- Mala je prvi liga!, glupirala se Malča. Idemo skupa na radne akcije, a onda poslije na more. S ferijalcem, s ferijalcem, s ferijalcem...
Ono s ferijalcem je pjevala.
Mirjana je sjela za stol i izvadila iz one svoje crvene torbice milijun raznih bojica i šminku. Učinio mi se da će kroz vrata stana početi ulaziti sve što se šminka u bijelom Zagrebu. Toliko je toga bilo na stolu.
- A ti, Mirice, kako si ti? Vidjela sam te u subotu s onim tvojim momkom. Blistala si.
- Oh, sa Zlatkom. Gdje si me vidjela?
- Dovezao te kući. Ja sam sjedila na prozoru i gledala prolaznike. Mislila sam da će Seb naići.
- Sviđa li ti se Zlatko?
- Nisam ga dobro pogledala. Ti si tako blistala, da se pokraj tebe nije ni vidio.
- Udat ću se za Zlatka. Sad je to sigurno.
- Zar si...
- Jesam.
- A što on kaže na to?
- On nema pojma, još mu nisam rekla.
- Kad ćeš mu reći?
- Još ne znam. Mislim za desetak-petnaestak dana. Kad budem potpuno sigurna.
- Znaju li starci?
- Samo mama. Znaš kakav je stari. Razgovarala sam s njom. Zabrinuta je kako ću završiti faks, ali u principu je sretna.
- O čemu vi to vas dvije?, upetljao sam se u razgovor budući da nikako nisam uspio skužiti o čemu razgovaraju. Mira bi se udala, ali još nije sigurna, Adela je sretna, a nije, i što to treba reći Zlatku?
One su me pogledale i prasnule u smijeh.
Uvrijeđeno sam se digao i krenuo prema svojoj sobi. Na vratima me sustigao Mirjanin glasić.
- A što kažeš na Malčin ljetni plan?
- Radne akcije i pučina? S pučinom se slažem, a za radne akcije, e to ćemo još vidjeti.
- Što imaš gledati? Zar ti nije jasno da ćeš jedino tako provesti cijelo ljeto s ovom divnom i pametnom djevojkom?
- Mogli bismo nešto iskombinirati i bez radnih akcija. Zar ne bi bilo bolje da mjesec dana radimo kao kolporteri? Više bismo zaradili. Bolje bismo se proveli na moru. A, osim toga, mislim da smo na radne akcije zakasnili. Što misliš da će nas čekati? Ako bih i krenuo, mislim, ako ne bismo našli nešto bolje, zakasnili smo. Čuješ: z a k a s n i l i !
- Ah, to se da riješiti. Uvijek se netko razboli. Ili odustane. Ili jednostavno ne dođe.
- A zašto si se ti tako dotjerala? Ponedjeljak je ujutro, a ti si obučena kao da ideš na svečani prijem, a ne na faks.
- Na faks idem, stari moj, na faks! A poslije predavanja čekat će me Zlatko. Hoću da mu i u ponedjeljak budem lijepa.
- Da znaš, meni se tvoj Zlatko nimalo ne sviđa. Nikad čovjeku ne gleda u oči. Ponaša se kao neki zadrti krivac.
- Zašto bi, oprosti, uopće gledao tebe u oči. Tebe neka gleda Malča. Meni je dovoljno što mene gleda.
- Ni stari nije s njim zadovoljan.
- Ni stari! Otkud ti samo to?
- Stari kaže da izgleda kao napuhani balon koji će jednog dana splasnuti sam od sebe. Kaže još da te profesionalno mota oko prsta...
- Stari nema pojma, stari je kreten. Što on uopće zna o Zlatku? Smeta ga što Zlatko ima tridesetsedam godina i što se nije nikada ženio. Stari momak! Koji još ima svoju mamicu i svašta. Navike i budibogsnama što sve nema. Znaš, mogu ti reći, stari je ljubomoran. Razgovarala sam s njim. I s Alojzijem. Alojzije se ne želi miješati. Kaže da ću ja s njim živjeti, a ne on. Ako je meni dobar, onda je i njemu. Stari je čas dobar, čas zločest. Prvo kaže da je sve u redu, a onda ubaci ono svoje čuveno – samo. Meni padne mrak na oči. Nisam znala da je s tobom razgovarao.
- Pa i nije. To sam čuo kad je rekao Adeli. Nije imao pojma da sam čuo sve što su razgovarali o tome.
- Uostalom... oh, zar je već toliko sati... zakasnila sam. Slušaj dobro Sebastijane Pukšecu: udat ću se za Zlatka, pa htio to stari Mirek Pukšec ili ne htio. Jesi li čuo? To mu slobodno reci, ti... ti... prokleti pubertetski prisluškavaču!
Zalupila je vratima tako da se čaša na stolu prevrnula. Pogledao sam Amaliju. Sjedila je, čini se, nezadovoljna.
(Nastavit će se)

- 10:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Novine za razbibrigu

E-mail Address(es):
kemoterapeut@gmail.com

Od istih smo slova sazdani mi!

UPUTA ZA PUTOVANJE
Valja nam uvijek ići srednjim putem. A srednji put je onaj koji nema sredine ni dvije strane, kaže Buddha i objašnjava: Kad si sputan objektivnim svijetom, imaš jednu stranu; kad ti je um uznemiren, imaš drugu stranu. Kad nema ni jednog od ovih razloga, onda nema ni sredine. I to je srednji put.

Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda.
Branimir Bošnjak

Vesna Parun
TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ugrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koje žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ivan Slamnig
AKO SE SJEĆATE, DEČKI

Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.

Naše djetinjske ljubavi
u duši i u puti
nisu nikad čule
to što su htjele čuti.

Kišo, padni s visoka
na jake i na slabe,
naše djetinjske ljubavi
sada su stare babe.

Naše stare babe
i naši recidivi
sada su tužne i jalove,
a mi smo za to krivi.

Atila Špiljar:
OPROSTITE MI

Oprostite mi na iskrenosti,
Ali ja ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moju mamu

Kako bi ono reklo:
Ljute ZENGE našle su se u Vukovaru
Mama i tata bili su spremni
Svoj život dati za domovinu

Od Vukovara do Prevlake
Diljem Lijepe Naše
Išli su u neizvjesnost
Vjerujući u ljubav i hrvatstvo

I oprostite mi na iskrenosti
Ali ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moja mamu.

Atila je učenik Osnovne škole u Vukovaru. Ova je pjesma nagrađena prvom nagradom na ovogodišnjem literarnom natječaju Ministarstva branitelja i sve ono što uza to slijedi.

Nikola Šop

NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica

[François Villon
1432. – 1464?

STROFA KOJU JE NAPISAO VILLON KAD JE MISLIO DA ĆE BITI OBJEŠEN

Ja François jesam što mi teško pada,
Pontoazac rodom, iz Pariza grada;
moj vrat o užetu okušat će sada
da mi je guzica teška kao klada.
Prijevod: Nikola Miličević

VELIKA OPORUKA
(Ulomak)

Ja plačem svoje dane mlade,
kad bijah luđi od ostalih
sve dok preda me starost pade –
sad su se krišom razbježali;
nisu na konju odjahali,
a niti pješke. Kud se skriše?
Iznenada se u bijeg dali,
a dara mi ne ostaviše.

Oni odoše, mene evo
i bez pameti i bez znanja,
crn ko kupina, tužan, sveo,
bez rente, novca i imanja;
sva moja svojta bez krzmanja,
odbaciti me već se spravlja,
i zbog ubogog moga stanja
prirodni zakon zaboravlja.

O Bože, da sam učit htio
dok luda pamet bje mi svježa,
i da sam dobru odan bio,
imô bih kuću, mekan ležaj,
al jao, ja iz škole bježah
ko svaki deran neposlušan.
U srcu bol mi sve je teža
dok to napisat evo kušam.

* * *
Od mladosti sam ubog vazda,
od ubogih sam potekao:
moj otac nije bio gazda,
ni djed, koji se Horac zvao;
uboštvo sve nas slijedi, jao,
i na rakama pređa mojih
(bog im kod sebe mjesto dao!)
nit žezlo niti kruna stoji.

Srce mi reče mnogo puta,
- zbog siromaštva kad sam plako:
Čovječe, čemu bol ta ljuta?
Ne budi nikad tužan tako
što nisi bogat ko Cocur Jakov;
boje pod gunjem ubog biti,
neg da si bio gospar lakom
pa u bogatu grobu gnjiti.

Znam, anđeosko nisam dijete
kojem na čelu sja dijadem
od bilo kakve zvijezde svijetle.
Moj otac Bogu dušu date,
a tijelo mu u zemlju pade...
Čujem, i majka će umrijeti,
a jadna žena dobro znade
da smrt i sinu njenom prijeti.

Znam: bijednog će i bogatuna,
mudra i luda, popa, laika,
milosna, škrta, lijepa, ružna,
plemenitaša i seljaka,
otmjene dame ruha laka,
ma kakva roda i pameti,
pune nakita, uvojaka,
smrt će ih redom sve odnijeti.

Umirô Paris il Helena,
tko umire u patnji mrije,
jer zraka niti daha nema,
a žuč mu se na srce slije;
onda ga svega znoj probije,
i tko će bol mu ukloniti?
Nitko od roda voljan nije
da bi mu htio jamcem biti.

Svi umirući drhte, žúte,
vene se napnu, nos se svine,
vrat se napuše, oči smute,
žile nabreknu od siline.
O žensko tijelo puti fine,
koje svu draž i nježnost ima,
zar ni njeg takvo zlo da mine?
Ne! U nebo je doći svima.
Prijevod:Nikola Miličević

Vjekoslav Majer:
SNIJEG
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede.
Tvoje kose bit će sijede.
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.

Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Walther von der Vogelweide
oko 1170. – 1230.

OVDJE POD LIPOM
Ovdje pod lipom
usred luga
bio je krevet dvoje nas:
zgaženi hipom
ko dva druga
trava i cvijeće bjehu taj čas!
A pred lugom, gdje stoji dol,
tralalala!
slavuj je ljuvenu pjevao bol.

Došla sam amo
cvijeće brati,
a moj me dragan dočeka;
on bje već tamo.
Božja mati,
kako li sretna bijah ja!
Cjelov li dâ mi? Hiljade!
Tralalala!
Usne me gore još i sad, gle!

Spremio mi je
ležaj baš lijep;
cvijećem ga posuo svud.
Tomu se smije
tko nije slijep,
ako na isti dospije put.
A po ružama može da zna,
tralalala!
gdje mi je glava ležala.

Da bi tko znao
što li sve nismo
radili tamo, ne dao bog!
Stid ne bi dao
priznat da mi smo
grlili tu se, i mnogo još tog.
Sve je to gledala ptičica,
tralalala!
al ona tajnu čuvati zna.

Preveo: Slavko Ježić