KemoTerapija

08.05.2005., nedjelja

JUNACI BLOGOVE ULICE (34)

(Nastavak)

Bile su to Slamnigove pjesme u izboru Slobodana Novaka. Mora se reći da je S. Novak izabrao prave Slamnigove pjesme, što i nije neki posao, barem kad je Slamnigu riječ. Što god staviš kao svoj izbor – pogodio si. Jer je Slamnig takav pjesnik. Kad bih morao tu knjigu strpati u jednu rečenicu, onda bih napisao: vrstan prozaik, Slobodan Novak, napravio je fenomenalan odbir još vrsnijeg pjesnika, Ivana Slamniga, a najvrsnije Amalija kupila mi je i poklonila tu knjigu u skromnom sivom, gotovo plavičastom omotu.
Amalija je imala običaj da mi na kraju svake školske godine pokloni neku knjigu. Ne znam zašto Alojzije nije imao Novakovog Slamniga u svojoj bogatoj biblioteci. Sjećam se da su pisci, u Klubu književnika, pričali o toj knjizi u superlativima. Rekoh već da je Slamnig takav tip pisca, što ga dulje čitaš, to ti je bolji, hoću reći – nije to poezija na prvi pogled. Dobro, jest i na prvi, ali i na one druge poglede koje slijede taj prvi, rekao bih, šeretski pogled.
Da mi je donijela bilo koju drugu knjigu, Tibetansku knjigu mrtvih, ili Egipatsku, recimo, ne bi me toliko obradovala.
Slamniga sam doista volio. Znao je napisati pjesmu kao malo tko. Najviše bih volio pred vaše tople oči podastrijeti neku cvjetnu livadu, na nekom pašnjaku, recimo u Gorskom kotaru, možda čak tamo kod Lukovdola, i između šarenih proljetnih planinskih cvjetova porazbacati sve Slamnogove pjesme. Kunem se da se ne bi razlikovale od cvijeća. I vi ne biste znali što je cvijetak, a što Slamničak!
Sjedili smo u kuhinji i protrčavali tim poetskim vrtom. Ja sam joj oduševljeno čitao, a ona me je, za divno čudo, pažljivo slušala.
Gledala je u mene i činilo se kao da je mirisala svaki stih koji sam pročitao.
Oči su joj bile zelene, nježne i sve, a ja sam uzbuđeno čitao Barbaru. To vam je pjesma o jednom brodu. Ljubavna pjesma brodu, meni jedna od najdražih.
- Izvanredno čitaš poeziju, rekla je.
- To se tebi samo čini jer su pjesme fenomenalne, svatko bi ih dobro čitao, odgovorio sam.
- Neee, ne, kažem ti. Ti izvanredno čitaš. Kao da si sve ove pjesme sam pisao. Taj brod osjećaš kao svoj. "U kakvim olujama imadoh sreću..." Imala sam osjećaj da čujem valove kako se razbijaju o vitke bijele bokove Barbare. Ili: "more je gusti stari plavac". Nisam znala da u Slamnigu živi takav tankoćutni lirik. Kad si izgovorio "gusti strari plavac", vidjela sam debelo, dobro i gusto more, krhku barku i nas u njoj. More je dobro i gusto, a dobro je i gusto da ne bismo nas dvoje potonuli.
- Šališ se...
- Ne, nimalo. Slamnig se šali. Koja golema razlika između njega i lirskih patetičara! Prevert je svoju Barbaru ostavio na kiši, samu. Slamnig nije u stanju ni brod ostaviti da kisne. "Bijela jedra i bijela bedra." To je čista erotika.
- Dobro si to rekla, ali, molim te, čuj još samo ovo: "Te djevojke, kolega, imaju nešto zajedničko s onim ponorima..."
- Što si radio ovih dana?
- Molim?
- Što si radio ovih dana?
- Ne znam, čekaj da pogledam u kazalo.
- Ne govorim o pjesmu, tupane jedan, nego o tebi!
- Ah, to, meni... a ja sam mislio da spominješ naslov neke Slamnigove pjesme... Ništa. Smucao se bez veze. Čitao i slušao mjuzu. Tako...
- Bila sam ovdje u srijedu... popodne. Tvoja me stara nije pustila. Kao, rekla je, bolje da budeš sam nekoliko dana. Depresija i sve.
- A ti si je poslušala, je l’? Što stara Adela uopće zna? Nisi je trebala slušati... depresija. Kaj god. Depresija u njenoj usvaštasemiješa glavi!
- Mislim da je tvoja stara bila u pravu. A što kažeš za Šumonju?
- Vraga u pravu... Žao mi je, nije bio loš profesor.
- I meni je žao. Znaš, Gabrek je bio sjajan. On je prvi skužio da si mene branio.
- Oh, rasplakat ću se...
- Ozbiljno ti kažem. I moja stara veli da si ti, vjerojatno, posljednji romantičar na kugli zemaljskoj i da ćemo biti izvanredni kao muž i žena.
- Što??? Muž i žena?!
- Da, žena i muž. Što ima čudnog u tome?
- Ti nisi normalna, eto to je čudno. Nismo ni školu zavr...
- Pa nije ni ona mislila da ćemo se vjenčati ove subote. Onako je rekla, razumiješ, kad dođe vrijeme za to.
- Ni u vojsci ni...
- A zar bi ti smetalo da ti žena dođe u posjetu?
- Ja mislim, ako hoćeš znati, da se ti nikada nećeš udati za mene.
- A zašto se ne bih udala za tebe, ako smijem pitati? Valjda imam pravo izabrati vlastitog muža, ne? Otkud ti to da se ja ne bih uda...
- Znam. Djevojke se nikad ne udaju za klince. One se udaju za starije frajere koji imaju plaću i sve... stan... i to... razumiješ? Sva ta sranja. Namještaj. Lustere. Trokrilne ormare. Kristalne čaše. Sudopere... Teniske rekete... razumiješ. Ja nemam ni odijelo za vjenčanje.
- Ti si budala.
- Što misliš da se moja stara udala za nekog kripla iz razreda? Kad bih je upitao sjeća li se koga, kako se sve zovu ti momci, ona se, zamisli ti nje, nije mogla sjetiti ni jednog imena. Ili... tvoji starci. Da nisu slučajno išli u isti razred?
- Oni su se voljeli. I mi se...
- Ja mislim da se tvoja stara samo šalila. Zezala te...
- Jebote, pa ti si pravi kripl... baš si nesnosan... nes...nosan!
- Malča...
Okrenula mi je leđa. Opet sam stvar zabrljao.
- Malča... htio bih ti nešto reći.
- Ti samo govoriš muške gluposti.
- Ozniljno ti hoću nešto reći. Znaš, u utorak, kad me ono stari Ludva digao, sjećaš li se?
- Sjećam. Što hoćeš s tim?
- Sanjao sam tebe.
- Kad? Na satu povijesti?!
- Upravo tada. Kao da smo bili u Kuparima na ljetovanju. Sa starcima i svima. I da smo se sunčali goli. I da sam pobijedio na Olimpijadi. I da sam ti donio pregršt zlatnih medalja...
- Na povijesti? Sanjao?
- I onda me stari Ludva probudio i ja nisam znao što je govorio. To je da umreš. Uopće, u posljednje vrijeme non-stop stanjam. Tebe i onog crvenog konja.
- Crvenog konja? Kaštelanovog? Kakvog crvenog konja?
- Konja, pravog konja. Samo što je crven i fantastično dobro pjeva...
- Konj koji pjeva, što se s tobom događa Seb?
- Ništa. Sanjam normalno. Normalnog konja koji je prirodno crven i pritom izvrsno pjeva. Pjeva plave pjesme. I ti sjediš u travi i slušaš tu plavu pjesmu i sva si ružičasta. I sretna. I ozbiljna. I zaljubljena. I kad te god hoću poljubiti, razumiješ netko bi me probudio i ja bih tada pucao od bijesa.
- Nisi me nikad poljubio.
-Jesam. Kad smo se vraćali s izleta. Onda kad smo bili sa školom u Varaždinu, sjeća li se. Bila si umorna i zaspala si naslonjena na moje rame. Tad sam te poljubio.
- U Varaždinu si se držao kao Drvena Marija. Svi su bili normalni, samo si se ti pravio važan. Uopće me nisi držao za ruku. Ni zagrlio me nisi kad smo šetali i razgledali stari grad.
- Nisam, jer su svi buljili u nas. Kad sam te zvao da prošećemo onim nevjerojatno urednim i lijepim varaždinskim grobljem, nisi htjela. A ja sam samo htio da se odvojimo od rulje.
- Ne volim groblja.
- Ne volim ni ja, ali varaždinsko groblje je nešto posebno. To je park, a ne groblje.
- Vidjela sam, poslije smo svi išli.
- Ah, poslije... poslije više nije bilo važno.
(Nastavit će se)

- 19:03 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

Novine za razbibrigu

E-mail Address(es):
kemoterapeut@gmail.com

Od istih smo slova sazdani mi!

UPUTA ZA PUTOVANJE
Valja nam uvijek ići srednjim putem. A srednji put je onaj koji nema sredine ni dvije strane, kaže Buddha i objašnjava: Kad si sputan objektivnim svijetom, imaš jednu stranu; kad ti je um uznemiren, imaš drugu stranu. Kad nema ni jednog od ovih razloga, onda nema ni sredine. I to je srednji put.

Ustao sam slobodan i pun ljubavi/ u svijetu gdje nema loših susjeda.
Branimir Bošnjak

Vesna Parun
TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica,
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ugrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojeg zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriši cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koje žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Ivan Slamnig
AKO SE SJEĆATE, DEČKI

Ako se sjećate, dečki,
u onoj tamo školi
sve su nas učili reći
samo ne kako se voli.

Naše djetinjske ljubavi
u duši i u puti
nisu nikad čule
to što su htjele čuti.

Kišo, padni s visoka
na jake i na slabe,
naše djetinjske ljubavi
sada su stare babe.

Naše stare babe
i naši recidivi
sada su tužne i jalove,
a mi smo za to krivi.

Atila Špiljar:
OPROSTITE MI

Oprostite mi na iskrenosti,
Ali ja ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moju mamu

Kako bi ono reklo:
Ljute ZENGE našle su se u Vukovaru
Mama i tata bili su spremni
Svoj život dati za domovinu

Od Vukovara do Prevlake
Diljem Lijepe Naše
Išli su u neizvjesnost
Vjerujući u ljubav i hrvatstvo

I oprostite mi na iskrenosti
Ali ni danas ne znam
Je li moj tata volio više
Domovinu ili moja mamu.

Atila je učenik Osnovne škole u Vukovaru. Ova je pjesma nagrađena prvom nagradom na ovogodišnjem literarnom natječaju Ministarstva branitelja i sve ono što uza to slijedi.

Nikola Šop

NEVINOST

Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.

Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.

U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.

Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica

[François Villon
1432. – 1464?

STROFA KOJU JE NAPISAO VILLON KAD JE MISLIO DA ĆE BITI OBJEŠEN

Ja François jesam što mi teško pada,
Pontoazac rodom, iz Pariza grada;
moj vrat o užetu okušat će sada
da mi je guzica teška kao klada.
Prijevod: Nikola Miličević

VELIKA OPORUKA
(Ulomak)

Ja plačem svoje dane mlade,
kad bijah luđi od ostalih
sve dok preda me starost pade –
sad su se krišom razbježali;
nisu na konju odjahali,
a niti pješke. Kud se skriše?
Iznenada se u bijeg dali,
a dara mi ne ostaviše.

Oni odoše, mene evo
i bez pameti i bez znanja,
crn ko kupina, tužan, sveo,
bez rente, novca i imanja;
sva moja svojta bez krzmanja,
odbaciti me već se spravlja,
i zbog ubogog moga stanja
prirodni zakon zaboravlja.

O Bože, da sam učit htio
dok luda pamet bje mi svježa,
i da sam dobru odan bio,
imô bih kuću, mekan ležaj,
al jao, ja iz škole bježah
ko svaki deran neposlušan.
U srcu bol mi sve je teža
dok to napisat evo kušam.

* * *
Od mladosti sam ubog vazda,
od ubogih sam potekao:
moj otac nije bio gazda,
ni djed, koji se Horac zvao;
uboštvo sve nas slijedi, jao,
i na rakama pređa mojih
(bog im kod sebe mjesto dao!)
nit žezlo niti kruna stoji.

Srce mi reče mnogo puta,
- zbog siromaštva kad sam plako:
Čovječe, čemu bol ta ljuta?
Ne budi nikad tužan tako
što nisi bogat ko Cocur Jakov;
boje pod gunjem ubog biti,
neg da si bio gospar lakom
pa u bogatu grobu gnjiti.

Znam, anđeosko nisam dijete
kojem na čelu sja dijadem
od bilo kakve zvijezde svijetle.
Moj otac Bogu dušu date,
a tijelo mu u zemlju pade...
Čujem, i majka će umrijeti,
a jadna žena dobro znade
da smrt i sinu njenom prijeti.

Znam: bijednog će i bogatuna,
mudra i luda, popa, laika,
milosna, škrta, lijepa, ružna,
plemenitaša i seljaka,
otmjene dame ruha laka,
ma kakva roda i pameti,
pune nakita, uvojaka,
smrt će ih redom sve odnijeti.

Umirô Paris il Helena,
tko umire u patnji mrije,
jer zraka niti daha nema,
a žuč mu se na srce slije;
onda ga svega znoj probije,
i tko će bol mu ukloniti?
Nitko od roda voljan nije
da bi mu htio jamcem biti.

Svi umirući drhte, žúte,
vene se napnu, nos se svine,
vrat se napuše, oči smute,
žile nabreknu od siline.
O žensko tijelo puti fine,
koje svu draž i nježnost ima,
zar ni njeg takvo zlo da mine?
Ne! U nebo je doći svima.
Prijevod:Nikola Miličević

Vjekoslav Majer:
SNIJEG
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.
Naši dani,
burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede.
Tvoje kose bit će sijede.
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći,
sve će proći,
moja draga.

Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše
breme skinut.
Kuda će se
duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut,
sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.
Naša mladost,
naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi
žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi,
sve se topi,
moja draga.

Walther von der Vogelweide
oko 1170. – 1230.

OVDJE POD LIPOM
Ovdje pod lipom
usred luga
bio je krevet dvoje nas:
zgaženi hipom
ko dva druga
trava i cvijeće bjehu taj čas!
A pred lugom, gdje stoji dol,
tralalala!
slavuj je ljuvenu pjevao bol.

Došla sam amo
cvijeće brati,
a moj me dragan dočeka;
on bje već tamo.
Božja mati,
kako li sretna bijah ja!
Cjelov li dâ mi? Hiljade!
Tralalala!
Usne me gore još i sad, gle!

Spremio mi je
ležaj baš lijep;
cvijećem ga posuo svud.
Tomu se smije
tko nije slijep,
ako na isti dospije put.
A po ružama može da zna,
tralalala!
gdje mi je glava ležala.

Da bi tko znao
što li sve nismo
radili tamo, ne dao bog!
Stid ne bi dao
priznat da mi smo
grlili tu se, i mnogo još tog.
Sve je to gledala ptičica,
tralalala!
al ona tajnu čuvati zna.

Preveo: Slavko Ježić