HVALA NA PITANJU, NE ŽURIM!
Zaista mi nije namjera nagovarati bilo koga na pješačenje.
Recimo, ja volim pješačiti. Moj dobar prijatelj Vlado Šimenc, jedan od naših najboljih humorista, koliko znam, voli bicikl. Često ga srećem na Savskom nasipu, s one južne strane, kako uvijek žuri, kao da vozi biciklističke utrke. Joj, bok, žurim… dalje se ništa ne čuje, jer je kod četvrte riječi već dvadesetak metara daleko. Vlado ima sjajan običaj da gotovo svakodnevno odlazi plivati na Jarun. Nije važno koje je godišnje doba. Dugo mi je trebalo da skužim njegovu žurbu: naime, vodu na Jarunu još ne griju, pa poslije kupanja juri biciklom da bi se zagrijao. Pokraj mene, a još sam uvijek na Savskom nasipu, znaju protrčati oni koji zdravlje traže u laganom ili nešto jačem trčanju. Lijepo je vidjeti mlade i lijepe djevojke kako, već lakše odjevene, projure pokraj vas, onako jedre i zdrave. Drugi se igraju sa psima dolje na livadi uza Savu. Često viđam kompletne obitelji kako se zekaju sa djecom, igrajući se lovice. Netko voli vožnju automobilom. Naime, dok prelazim preko Mosta Slobode, mnogi me prijatelji znaju pozdraviti trubljenjem. Rijetko kad vidim tko trubi, budući da brzo projure. Prepoznajem ih po automobilima. Sve ima svojih prednosti. A ja volim, eto, pješačiti. Sve obavljam pješke. Ujutro iz Poljana, gdje stanujem, odlazim na HTV. Potom, ako nemam nekoga posla idem na hodanje, uglavnom desetak kilometara. Kad moram, odlazim na sastanke u središte Zagreba. Eto, danas sam imao sastanak u središtu Bloga s Velikom trojkom, Anderlonom, Dariom i Liviom. Zato sam krenuo ranije s HTV. I, od HTV do Šubićeve susreo mnoge prijatelje. Tako sam se, poslije dugo vremena susreo s Otokarom Levajom, glumcem. Oto i ja drugujemo godinama. Ali, eto, zgodilo se da ga nisam vidio otkad se oženio s dugogodišnjom djevojkom Rutom Knežević. Ruta je kostimografkinja, krasna žena, kćerka izvrsnog hrvatskog slikara, nažalost pokojnoga, Joke Kneževića. I s Rutom drugujem godinama. Otkad se udala nisam je vidio. Zapravo ih uopće ne poznajem kao bračne partnere, premda zajedno žive već tridesetak godina, otkada ih i znam. Zato sam se danas obradovao kad sam susreo Levaja. Zagrlio sam ga, a onda odmaknuo i razgledavao kao da ga prvi put u životu vidim. Što ti je, što me razgledavaš, hoćeš li mi i zube pregledati?, smijao se dok sam ga, tamo kod spomenika kralju Tomislavu pipkao i okretao. Čuj, nikad te nisam vidio oženjena. Gledam ima li kakvih promjena. Nasmijao se. A zatim uzvratio: Pratim i ja tvoj bračni život. Evo, već nekoliko subota ni ti, ni Ivica Vidović niste se oženili, odvratio je i požurio na posao. Do Šubićeve susreo sam se s desetak prijatelja. Hoću reći, to je prednost pješačenja. Kad ste u autu prijatelja možete susresti samo u slučaju ako se sudarite. A onda baš i niste raspoloženi za neke srdačne razgovore! S Velikom blogovskom trojkom danas sam upoznao Nenada Žezlinu. Neno radi na HRT-u kao glavni producent u Orfeju. Sjajan dečko. Ima izvrsnih ideja, pa sam ga zamolio da mi pomogne u organiziranju pješačenja. Naravno, kao svaki pametan čovjek, Neno je skužio da je Blogomobil dobra ideja, pa je pristao. S Anderlon, Dariom i Livio brzo je našao zajednički jezik. Tu je i Branko Uvodić, izuzetno sposoban menadžer. Očekujem da će svoj dio posla odraditi i Sulejman Tabaković. On je vrstan pravnik, radi u državnoj upravi, a na ovom sam mjestu znao ispisivati hvalospjeve njemu u čast. Uglavnom svi u Blogu izvrsno rade i imam dojam da jedva čekaju 10. svibnja da već jednom krenem. A nisu u pravu. Naime, ja bih, da se mene pitalo, već bio danas na putu. I već bi sjedio u Samoboru, u Lavici i odatle se dopisivao s Blogerima. Upoznao bih možda Maju i njenu baku, a u Samoboru bi se družio s Lampašima, izvrsnim samoborskim tamburašima, Dragom Celezićem, spikerom na HTV, možda s Plečkom, Sanoborkama i mnogim drugim. Ovako, no dobro… Na povratku kući, prošao sam ulicama u središtu grada i opet susreo mnogo znanaca i prijatelja. Posebno me obradovao susret s Branko Jordanićem, negdašnjim državnim inspektorom. Smijenilo ga lani zbog neke izmišljene afere. Ja sam tu aferu tada nazvao uzaludnim spašavanjem Žužula, jer Žužula nitko ne može spasiti od njega samog. Naravno, Branko ovih dana ponosno hoda svojim rodnim gradom. Naime, sve sudske presude su u njegovu korist, ali to više nikoga ne zanima, osim nas, njegovih prijatelja, koji smo i bez svih ovih presuda znali da je Branko nedužan. Da su ga upucali kao veliku ribu, e da bi spasili onu gramzljivu giricu, koja je pokušala odglumiti morskog psa. Naravno, bez zuba! Inače, ne čudim se tome što Jordanićevih oslobađajućih presuda nema na naslovnim stranicama. Takvi smo mi, spremni popljuvati čovjeka i nespremni mu se ispričati. |
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv