PA ŠTO AKO I NE UMREM?!
Ovako, subota i nedjelja protekli su mi zaista sjajno!
Prije svega, Amba je završio fakultet, sad mu još ostaje diplomski i naše će zrakoplovstvo uskoro dobiti sjajnog letača i časnika. Dogovorili smo se da ga počastim – kuhanjem. Naime, volim i znam kuhati, pa sam se s njim dogovorio da mu skuham za ručak bosanski lonac. Rano ujutro najprije sam odgovorio na Ifino pismo i objasnio joj što ću raditi. Potom tržnica Kvatrić i kupovina namirnica. Tri vrsti mesa, povrće, ćevapčići u kajmaku za doručak, voće... uglavnom pune ruke vrećica. Amba me dočekao da mi pomogne nositi stvari. Pripremio sam doručak za njega i polusestru mu Taru, vrlo lijepu sedamnaestogodišnju djevojku. Mama im je ove subote radila, pa... A potom kuhanje. Dva sam sata rezao, čistio i stavljao meso i povrće u velik lonac. Napokon, kad sam završio, popio sam prvu kavu u 11 sati. Malo smo popričali, dok su se iz kuhinje širili miomirisi. Oko 13 sati, ostavio sam ih. Jelo je bilo gotovo, trebalo se krčkati samo još sat vremena. Poslije, oko 14 sati, Amba mi je mobitelom priznao da je lonac bio fantastičan. U to sam doba već bio u Bogovićevoj s prijateljem Tabom i njegovom ženom Amirom. Pili smo kavu. Kad smo izlazili iz kafića, Bogovićevom je odjeknuo glasan uzvik – Gdje si Kemoterapijo, legendo! Vlado Sviben!!! Vlado je briljantan tip. Nešto je mlađi od mene i vrlo je uspješan propagandist. Voli svoj posao, kulturu, sport... ma sve. Ali, ipak, ima jedan poseban hobi. Ja mislim da u svijetu nema ni jednog uglednijeg čovjeka s kojim se Vlado nije slikao. Prije petnaestak godina, radeći u jednom od zagrebačkih tjednika, objavio sam desetak tih fotografija. Dakle, ljudi, on se slikao s carevima, kraljevima, predsjednicima, nobelovcima, piscima, glumcima (više glumicama), sportašicama, sportašima itd. O njemu kruži legenda da se u svijetu ne može ništa dogoditi ako on nije tamo. U šali pričamo da je iste večeri bio na otvaranju, recimo, Pulskog filmskog festivala i Dubrovačkih ljetnih igara. Nitko ne kuži da je to nije moguće, jer se svečana otvaranja održavaju u različite dane. No, dobro, Vlado mi je zamjerio što ga nisam spomenuo kad sam pisao o Saloonu. I to mi je žao. Jer i Vlado je bio na otvaranju onda kad sam i ja bio. Osim toga, žalio mi se da su nam prijatelji informatički nepismeni, pa im on mora printati ovo što pišem. Jer drukčije to ne mogu čitati. Uvjeravam ga da će uskoro svi sami imati svoje Blogove, jer sam u završnim pripremama da ostvarim sjajnu ideju, barem tako kažu svi koji znaju o čemu je riječ. Očekujem da će se i on uključiti, kao propagandist, u realizaciju ideje. I kad već govorim o Svibenu i slikama, onda se moram pohvaliti da u toj prebogatoj kolekciji stoji i jedna fotografija nas dvojice, u kojoj sam bio – glumac. Naime, u četrdesetak Histrionskih predstava, zamjenjivao sam Ivicu Zadra i u Mrduši Donjoj glumio Cotu. Sviben se tada slikao sa mnom rekavši da će jednom ta slika biti pravi raritet. Mogu vam reći da jest, jer osim njega nitko tu sliku nema. Pa ni ja. Vidio je jesam, ali je nemam. Doduše, imam sliku izvan scene sa Slavkom Brankovim, ali na sceni – e to nemam. To ima Sviben. Poslije sam kod kuće završio unos podataka za akciju koju pripremam, a o kojoj ću nešto više sutra pisati. Nedjelja i šetnja s De Bellym. Krenuo sam cijeli sati prije iz kuće, pa sam svratio na HTV popiti kavu. I, tako, stojim ja za šankom u Intim-baru, kad tko? Arsen Dedić! Navratio na diskretni sok od jabuka. Naravno, zapričasno se. S njim je uvijek ugodno. Duhovit je i naš razgovor je zapravo pričanje dosjetki. Nakon uspješne operacije jetre, čestitao sam mu ovako: želim ti sretnu novu jetru i dabogda izdržala kao stara. Prisjetismo se njegova ležanja. On je, kao i ja, veliki radnik. Čekao je operaciju, a mislio je i smrt, čitajući i pišući. I zato mu je sve bilo normalno. Podsjetio me na dvije izjave o smrti dva vrhunska umjetnika. Naime, Oscar Wilde je, za smrt rekao da je ispod njegove razine, a veliki Salvador Dali je, u poznim godinama, rekao: Pa što ako i ne umrem?! Arsena je taj njegov vedri duh sačuvao na životu. U istoj bolnici, nema tome dugo, istu operaciju nisu izdržali i umrli su Edo Murtić, a neki dan i Milovan Ilić Minimaks. Svaki naš razgovor je i prisjećanje na njegovu pokojnu mamu. Imao sam sreću i znao sam tu staru damu. Bila je ljepotica, a to nisu mogle sakriti ni njene godine. Arsen mi kaže da se nada da će kćer Sandra, koja živi u SAD, uskoro roditi zdravu djevojčicu i da će joj dati ime po baki – Veronika. Arsen kaže da ne voli bolnice, jer mu je teško ležati bez ikakva posla. Kaže da je imao sreću ležati u bolnici u zemlji koje jezik poznaje. Teško je bolovati na jeziku kojeg ne poznaješ!, završili smo naše druženje uz kavu i diskretni jabučni sok. Decilitar. Poslije, šetnja s Majetićem. Svratili smo i do moje kćeri Nataše. Počastila nas je kavom i kolačima. Sutra je Osmi ožujka. Međunarodni dan žena. Kad bi znao, na ovome bih mjestu posadio polje različita cvijeća. Neka cvjeta tisuće cvjetova!I svakom bih cvijetu dao ime jedne od Blogerica. Naravno, bila bi tu imena i drugih žena, ali Blogerice su, uz obitelji koje već imam, moja obitelj. Tako bismo, u tom zamišljenom cvjetnom polju vrlo lako mogli prepoznati mirisne i lijepe cvjetove kao što su moja unučica Ifa, Ptica Trkačica, Annie de Svima Nama, Bugenvilija, Rajska Djeva, Zrinka, Luciferka, Haumajstorica, Opaljena, Hrvatice iz SAD, Bitangina Princeza, Udina Magistrica, Sonja, Megi, Big Mamica, Kulerica, Ninočka, Napolitankica, Crna Lady, Mala Sarajka, Juliere, Maja, Kupusica, Keš pičkice, Scipsica, Bridge, Korkularina, Zločesta, Carica, Celeste, Marica iz Poljske itd. itd. Bio bi to najljepši i najmirisniji cvijetnjak na svijetu. Upravo iz tog Blogovskog cvjetnjaka želim vam sretan Dan žena! |
| < | ožujak, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv