VOLGA, VOLGA...
Jednom mjesečno bacam stare novine u onaj kontejner ispred kuće. Fol spašavam šume, jer šume su kisik, a kisik je život. Vjerojatno je to istina, ali istina može biti istina samo u idealnim uvjetima. A uvjeti, kako znamo, nisu baš idealni. Bilo kako bilo, jutros sam po stanu lijepo skupljao stare novine. Nećete vjerovati gdje sam ih sve nalazio. Osim na mjestu gdje i Mesić ide pješke, bilo ih je u krevetu, oko kreveta, na podu, a jedan sam Vjesnik našao čak u ormaru. Smjestio se među košuljama, kao da se skriva, kao da želi izbjeći sudbinu starih novina. Ne sjećam se kad sam ga tamo ostavio. Zato sjedoh i otvorih ga da vidim zašto se sakrio u ormaru. U novinama ima uvijek nečeg zanimljivog. U ovome Vjesniku, u desnom gornjem kutu druge stranice, mojim očima na putu, spazih ime meni, naravno, drage žene – Volge Miličić. Po imenu možete procijeniti kad je rođena, a rođena je u doba između 1945. i 1952. kad su roditelji ženskoj djeci davali imena tipa – Traktorka, Staljinka, Petoljetka, Sutjeska, Kozara i slično. Tako je jedna tek rođena, vrlo lijepa djevojčica, s frčkavim pramenovima i bistrim pogledom dobila ime Volga. Upoznao sam je na Markovu trgu u Zagrebu, u jednoj od Vladinih zgrada. Radila je na mjestu pročelnice Ureda za opću upravu Vlade i Sabora. Naime, ona je bila šefica mome prijatelju Tabi. Nju je poštovao kao stručnjaka, a volio kao šeficu. A kad Taba nekog tako poštuje i voli, e onda taj netko zaista mora biti izuzetan. I što mogu reći o toj lijepoj ženi koju sam vidio svega desetak puta u životu? Gotovo ništa, osim da je zračila nekom vedrinom koja me je osvojila. Inače volim vedre ljude. A Volga je upravo osoba koju možete voljeti i kao ženu i kao osobu. Nisam imao sreću da je volim kao ženu. Neobično je snažna. Mislim, nije snažna u smislu Pešalova, nego onako. Iz nje je izbijala nevjerojatna životna snaga. Volga je, teško, vrlo teško bolesna, ali se u njenim očima nije vidjela ta opaka bolest. Iz očiju joj je prštao život, kao vatromet na Olimpijadi u Ateni. Oko sebe širila je one fantastične pozitivne vibracije. U njenom Uredu rade isto takve žene i muškarci. Vrsni stručnjaci i vedri ljudi. Zato sam volio tamo dolaziti. Volga je u rad unosila ogromnu količinu energije. Jebote, koliko energije u onako bolesnoj ženi! Bio sam uvjeren da će na svome radnom mjestu dočekati ili mirovinu ili smrt. Naime, vidim u tom prokletom starom Vjesniku da Volga više nije šefica svoga Ureda. Postavljena je neka, vjerojatno mlađa žena s one liste podobnih. A gdje je Volga? Eno je, proživljava posljednje dane. Neće umrijeti kao šefica koja je tako dobro ustrojila Ured da služi na čast državi i koji može s njom ili bez nje jednako kvalitetno djelovati. A neće stići ni u mirovinu. Smrt će biti jednako brza kao oni koji su zaboravili da je još živa. Sad mi je jasno zašto je ovaj stari Vjesnik pobjegao u ormar. Vraćam ga tamo. Vjerujte, nije mi iz jednog oka skliznula suza niz obraze. Iz oba oka, Anie De Meni. Iz oba. |
| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv